Svoju vjeru dijelite s drugima

Dvije mlade volonterke pola listopadskog mjeseca boravka u Taizéu zamijenile su putovanjem po našoj domovini. Tu su sudjelovale na planinarskom križnom putu, bit će gošće u nekoliko župa i (nad)biskupija na molitvama, susretat će se s brojnim mladima. Zašto su odlučili doći u našu zemlju, po čemu će je pamtiti, kako su se snašle - Njemica Silke i Poljakinja Marta govore nam u intervjuu.

Za početak, predstavite nam se ukratko!

Silke: Zovem se Silke Reindl, 18 mi je godina i dolazim iz Nürnberga. Upravo sam završila srednju školu i, budući da nisam sigurna što želim studirati, pauziram jednu godinu prije početka studija. Stoga sam odlučila iskoristiti ovu godinu najbolje što mogu te iskusiti čim više toga. Počela sam putovati i odlučila neko vrijeme provesti u Taizéu, u Francuskoj. Stigla sam u Taizé prije šest tjedana i planiram ondje ostati do idućeg Uskrsa. Nakon toga se vraćam u Njemačku, gdje ću u studenome iduće godine najvjerojatnije upisati studij psihologije.

Marta: Ja sam Marta, imam 19 godina i živim u Wroclawu u Poljskoj. Ja sam također jedna od volonterki zajednice Taizé koja pomaže mladim hodočasnicima koji svaki tjedan dolaze u to mjesto. U Taizéu sam već dva mjeseca i planiram ondje ostati godinu dana. Upravo sam maturirala te sam nakon mature odlučila darovati sebe služeći drugima, ali i napraviti odmak od svoje svakodnevice kako bih u miru mogla promisliti o svojoj budućnosti. Po povratku kući, krenut ću na fakultet. Željela bih studirati međunarodne odnose i diplomaciju.

Kako ste se našle u Hrvatskoj? Zašto ste ovdje?

Prije nekoliko tjedana, upitali su nas u Taize zajednici bismo li željele posjetiti Hrvatsku. Isprva smo obje bile veoma pozitivno iznenađene, ali odmah potom smo odgovorile: "Naravno!" Jako smo se radovale ovom putovanju, iako nismo znale kako će ono izgledati i što očekivati. U zajedništvu s bratom Ulrichom napravile smo neke planove, ali mnogo toga na ovome putovanju je otvoreno za promjene i spontanost.

Kada ste stigle u Hrvatsku? Koliko dugo ostajete? Što očekujete od svog boravka u Hrvatskoj?

Stigle smo u petak, 7. listopada i ostajemo ovdje do 22. listopada. Tijekom ova dva tjedna posjetit ćemo Zagreb, Križevce, Osijek, Kneževe Vinograde, Split i Kutinu. Sudjelovat ćemo u molitvama koje se organiziraju u tim mjestima i nadamo se da ćemo upoznati mnogo ljudi s kojima možemo međusobno razmijeniti iskustva i priče.

Hoćete li svoja osobna iskustva i dojmove iz Hrvatske podijeliti sa svojim prijateljima u svojim zajednicama?

Kada smo odlazile, mnogo nas je ljudi pitalo o Hrvatskoj. Mnogi očekuju razglednice i dojmove, naravno. Sigurne smo da će nam trebati mnogo vremena kada se vratimo da prepričamo kako nam je divno bilo ovdje s vama u Hrvatskoj.

Sudjelovale ste i na Planinarskom križnom putu u organizaciji Planinarske bratovštine svetog Bernarda. Kako vam se svidjelo? Što je na vas ostavilo najsnažniji dojam?

Silke: Za mene je to bilo jedinstveno iskustvo jer nikada nisam sudjelovala u nečemu sličnome. Iako su me noge strašno boljele pred kraj, zaista sam presretna što sam sudjelovala na tom hodočašću, što sam imala prigodu upoznati Hrvatsku iz te perspektive i susresti toliko dragih ljudi s kojima sam s lakoćom razgovarala o svemu. Najviše me se dojmio susret s jedinim starijim čovjekom koji je u jednom seocu sjedio na suncu pred svojom kućom i rekao nam kako je vrlo zahvalan na tom danu i mladim hodočasnicima koji prolaze njegovim selom koje je inače veoma pusto, a sada je oživjelo barem na trenutak.

Marta: Jako sam uživala u hodočašću. Volim planinariti, ali nisam to dugo činila pa je za mene ovo bila odlična prigoda da se vratim u to planinsko okruženje koje toliko volim. Ruta nije bila lagana, ali sretna sam što su je svi uspjeli sretno i sigurno proći. Najnevjerojatnije od svega jest otvorenost ljudi s kojima sam provela jako puno vremena u razgovoru. Oduševljena sam i domaćinstvom ljudi koji žive u mjestima kroz koje smo prolazili. Zaista je lijepo od njih što su nam pripremili kolače i piće. U Poljskoj imamo slična hodočašća, ali ne izgledaju isto. Na primjer, u kolovozu, katolici iz cijele zemlje hodaju do svetišta Jasna Gora u Czestochowi. Neki od njih hodaju i po mjesec dana kako bi stigli. To je divan znak jedinstva među kršćanima. Jako nam se svidio PKP. Krajolik, ljudi, razgovori… Bilo je jednostavno čudesno.

Prvu večer vašeg boravka u Hrvatskoj, sudjelovale ste u Taizé molitvi u Bistri. Kako je protekla?

Nismo očekivale tako lijepu dobrodošlicu u Bistri, pa smo ostale pozitivno iznenađene lijepo uređenom crkvom i odličnim zborom. Mislimo da bi mladima Taizé molitva trebala prerasti u tradiciju te bi je trebali održavati barem jednom mjesečno.

Imate li kakvu poruku za mlade Hrvate?

Ostanite čvrsti u svojoj vjeri! Imajte hrabrosti i ustrajnosti da budete aktivni vjernici. Ne čuvajte svoju vjeru za sebe, dijelite je s drugima!