Svjedoci istinske ljubavi

Andro Pamić i Marija Babijaš iz župe sv. Obitelji iz zagrebačke Sigečice upoznali su se na planinarskom križnom putu. Šest godina kasnije, dvadesetpetogodišnji Andro je zaprosio dvadesetšestogodišnju Mariju ispred više od 380 mladih sudionika 50. planinarskog križnog puta. Tog je kišnog subotnjeg jutra, 13. listopada 2012., upravo na četvrtoj postaji Marija svojim izrečenim „da“ postala Androva zaručnica. Bio je to jedan od onih filmskih trenutaka koji se događa uživo pred vašim očima. Baš kao i u kinu, iz oka je krenula suza radosnica, okupljeni su razdragano pljeskali, a pojedinci fotografirali svojim fotoaparatima kako bi ovjekovječili taj predivan trenutak. Ovaj skladan i simpatičan mladi par otvoreno je posvjedočio svoju iskrenu i pravu ljubav. S Marijom i Androm razgovarali smo u prvim satima njihove zaručničke sreće.

Marija, ovaj je dan za tebe mnogo više od 50. Planinarskog križnog puta. Ovaj dan ćeš zauvijek pamtiti kao dan tvoje prosidbe. Kako se osjećaš?

Marija: Iskreno, još sam u šoku! Osjećaji se još nisu u potpunosti slegli. Još nisam svjesna svega. Jako sam sretna i prosidba je nešto što sam zaista željela. No, s obzirom da se na PKP-u stalno nešto događa oko mene, već sam se nekoliko puta tijekom današnjeg hoda iznenadila vidjevši prsten na ruci, morat ću se sada priviknuti da mi je tu... Sve mi je još nekako u podsvijesti.

Kako ste se upoznali?

Marija: Upoznali smo se na mom prvom Planinarskom križnom putu, na koji sam krenula iz potpuno krivih razloga. Naime, neposredno prije tog PKP-a sam prekinula dugogodišnju vezu te je toga vikenda, 14.listopada, moj bivši dečko imao rođendan. Na nagovor najbolje prijateljice sam odlučila otići na PKP kako ne bih došla u napast da mu pošaljem poruku. Andri sam se svidjela u svom najgorem izdanju, bila sam to „ja“ bez maski i bez šminke. Pred njim sam bila to što jesam, bez laži i zavaravanja.

Andro: Meni je sestra predložila PKP. Sreo sam Mariju na svom 3. sudjelovanju na PKP-u. Zapravo smo iz iste župe, ali smo komunikaciju započeli tek na tom planinarskom križnom putu i to na kraju prvog dana. Nedjelju smo proveli razgovarajući i međusobno se upoznavajući. Po povratku u Zagreb, Marija se uključila u župni zbor, a prohodali smo na Hepicentru dva mjeseca kasnije.

Kakva je bila vaša veza na početku?

Marija: Našu vezu na početku nismo živjeli u čistoći. Nakon dvije godine Bog nam je dao milost da smo oboje u istom trenutku shvatili da više ne želimo živjeti na takav način. Nakon jedne ispovijedi u Međugorju sam shvatila da se takvim životom izrugujem svojoj spolnosti. Odlučila sam mu to reći na jednoj kavi, upravo onoga dana kada je i Andro meni to isto želio saopćiti.

Andro: Postalo je glupo uvijek ispovijedati isti grijeh, a nikad ništa ne učiniti po tom pitanju. Bilo je licemjerno i lažno nedjeljom ići na misu, a već u ponedjeljak živjeti na posve drugačiji način, uporno ponavljajući stare greške, upadati u iste kušnje, griješiti na identičan način. Zahvalan sam Bogu na tom blagoslovu što nam je dao da smo oboje u istom trenutku razmišljali na jednak način. Bilo mi je lakše kad mi je Marija to rekla jer sam i sam to želio. Imao sam tremu i nisam znao kako će reagirati, ali Marija je probila led pa je bilo puno lakše.

Kako ste živjeli vašu čistoću?

Marija: Prvenstveno, na samom početku življenja naše predbračne čistoće smo započeli sa zjedničkom molitvom. Ona nas je snažila na tom putu da ustrajemo i živimo ono u što vjerujemo. Na novom početku veze rekla sam Andri da ga volim kroz Boga i duhovnost. Nevjerojatno je kako smo živeći predbračnu čistoću postali puno intimniji, iskreniji i sretniji.

Andro: Obavezno zajedno idemo na župni vjeronauk. U našoj je župi jaka zajednica mladih te smo u dobrom društvu redovito odlazili na planinarske križne puteve, susrete hrvatske katoličke mladeži, hodočašća mladih u Mariju Bistricu. Zajedno bismo odlazili i na hodočašća povjerenja na Zemlji, tj. Taize. Kasnije smo se pridružili i Nadbiskupijskom zboru mladih. Zajedno smo kroz molitvu i aktivan vjernički život rasli u vjeri i produbljivali naš odnos.

Andro, kako si došao na ideju da zaprosiš Mariju na ovakav način?

Andro: Nedavno sam počeo razmišljati o braku. Marija je neki dan spomenula kako je nevjerojatno što se ovaj 50. PKP datumom poklapa s „našim“ PKP-om na kojem smo se upoznali. Još me nekoliko ispita dijeli do završetka jednog dijela studija na građevinskom fakultetu, a Marija je završila upravni studij prije 3 godine i radi. Već mi se neko vrijeme po glavi motaju misli o braku i ženidbi, a jučer (petak, 12. listopada) sam odlučio kupiti prsten. Nitko nije znao za moj plan!

Danas ste mnogima izmamili suzu i osmijeh na lica. Postali ste mnogima motivacija i primjer nasljedovanja. Koja je vaša poruka mladima?

Marija: Poručujem im da se ne boje reći ne. Neka uvijek svojim djelima žive svoju vjeru da se ne dogodi da jedno govore, a drugo čine. Kada sam priopćila Andri svoju odluku da želim živjeti predbračnu čistoću, rekla sam mu i da me ostavi ako se s time ne slaže. Mislim da ukoliko moj dečko ne poštuje moje želje i odluke prije braka, neće moći imati povjerenja ni u braku, kada će biti riječ o nekim važnim životnim odlukama. Takav način života treba biti plod zajedničke odluke i potrebno je mnogo moliti. Godinama molim za svog zaručnika.

Andro: Svim mladima bih preporučio da odlaze na vjeronauk. Neću zaboraviti riječi don Damira Stojića koji je krizmanicama u našoj župi jednom prilikom savjetovao da onim dečkima koji ih nagovaraju na spolni odnos prije braka odgovore – može – ukoliko ih ožene. Jer jedino je muž vrijedan prolijevanja krvi, a ako dečko ne cijeni svoju djevojku dovoljno da ispoštuje njene želje, nije je dostojan. Dečkima je svakako teško, ali treba biti jak i ustrajati u molitvi jer je sve moguće u Onomu koji jača.