Razmjena testira autentičnost i dosljednost

"Sve je češći odlazak mladih na razmjenu studenata u inozemstvo", takvog je mišljenja Vida Grković, studentica Fakulteta elektrotehnike i računarstva koja je tri godine studirala u Italiji. Ta odlučna 24-godišnja Zagrepčanka, najstarije od petero djece u obitelji, nakon MIOC-a i nekoliko godina studija u svome gradu prihvatila je izazov te upisala fakultet u Milanu. Predano i odgovorno studiranje nije joj uskratilo vrijeme za hobije, koje je teško pobrojati: od pjevanja, učenja stranih jezika i crtanja do aktivnost u studentskim udrugama.

Studirala si tri godine u Italiji. Koja je prednost studiranja "vani"?

Jezik, kultura, novo okruženje, novi prijatelji, drugačija stvarnost, mentalitet, stil života. Razvija se prilagodljivost, testira autentičnost i dosljednost.

Kako si uopće došla na ideju o odlasku izvan Hrvatske?

Jednostavno. Već kao srednjoškolka imala sam puno prijatelja koji su planirali, a na kraju se i upustili u pustolovinu zvanu boravak u inozemstvu. Osobno, oduvijek sam imala osjećaj da ću neki dio svog obrazovanja "odraditi" vani. To je bilo malo čudno, već sam bila treća godina fakulteta, ali nisam se previše interesirala za mogućnosti. Znala sam engleski i talijanski, no nisam imala ideju ni što ni kako. A onda se pojavio natječaj na fakultetu za program dvostruke diplome na Politecnico di Milano i ostatak priče pripada povijesti.

Koje je kriterije potrebno ispuniti kako bi došlo do razmjene studenata?

Oblika razmjene je mnogo, i sve ih je više kako napreduju pregovori o prilagođavanju standardima Europske Unije. Najčešće je to prosjek ocjena, činjenica da si nešto već i odstudirao, i to u propisanom roku, podudarnost programa s kurikulumom na matičnom faksu, dobro motivacijsko pismo, poznavanje jezika zemlje u koju se ide... Ovisi o tipu razmjene, o zemlji, o razini na kojoj se razmjena ostvaruje, itd.

Nije lako otići u stranu zemlju na tri godine. Kako su prijatelji i obitelj reagirali na takvu ideju?

Ljudi su reagirali različito, neki su me razočarali sebičnošću i ljubomorom, neki oduševili totalno podržavajućim i ohrabrujućim riječima, a neki su jedva čekali da odem da mi dođu u posjet. Moja je obitelj uistinu fenomenalna po tom pitanju. Uvijek su podržavali nekakvo osamostaljivanje u tom pogledu, a opet, kad sam im izložila ideju, pitali su: "A što ti fali doma?" Hehe. Međutim, nakon dvije minute promijenili su ploču i rekli da imam dovoljno godina da sama odlučim, a onda da se držim toga što odlučim i da ne odustajem dok to i ne ostvarim. Odlučila sam, poštovali su moju odluku, to sam sredila s happy endom i onda smo svi bili još sretniji.
Ma, danas nije toliko teško biti daleko od kuće kad postoji Skype, program za besplatnu komunikaciju na daljinu. Već ga i moja 86-godišnja baka koristi kad se zaželi čuti unuku koja je sada u Danskoj na Erasmusu. Naime, Marta, moja mlađa seka, dobila je stipendiju za jednosemestrali boravak na jednom sveučilištu na sjeveru Europe. Kod nas doma to ide k'o štafeta. Bogu hvala, to su super stvari.

Čime se trenutačno baviš? Namjeravaš li ostati u Hrvatskoj?

Trenutno završavam studij na FER-u. Pišem diplomski i nadam se velikoj fešti u srpnju. Planiram ostati u Hrvatskoj, no smatram da su kontakti koje sam stekla tamo vrlo vrijedni, i svakako ću ih održavati vitalnima jer nikad se ne zna kamo će nas rijeka života odnijeti.

U vrijeme kada si otišla, tada još nije bio "popularan" program razmjene studenata, zar ne?

Razmjene su počele nicati otprilike 2006., a ja sam išla van 2007. Sada je to već poprimilo vrlo lijep zamah - samo na FER-u ove se godine putem najpopularnijeg modela Erasmus programa omogućilo 110 mjesta na stranim sveučilištima.

Što ti je bilo najteže u tom razdoblju studiranja u Italiji?

Njihov mentalitet. Voliš ih jer su tako srdačni, simpatični i otvoreni, a opet šiziš kada ne poštuju pravila, zakidaju strance, kada je sve obrnuto, spontano, neizvjesno i nesigurno. I definitivno neorganizirano. Najteže su mi padali štrajkovi prijevoznih sredstava one petke kad sam ja išla doma, za Božić recimo pa proživljavaš scene iz "Vlak u snijegu" i slično. No, cijenim njihovu predanost radu i srčanost koju unose u sve što rade kao i način da uvijek stvore priliku za feštu i druženje koje je vrlo bitno, pogotovo kad se radi u timu.

Kakvo je to iskustvo? Preporučuješ li isto i drugim mladim ljudima?

Apsolutno. Ako imaš priliku, ne dvoji previše. To je iskustvo nezamjenjivo i neprocjenjivo. Sve ostalo što ti se čini da ostavljaš, neće se bitno promijeniti. Oni najvjerniji i najdragocjeniji ostat će uz tebe gdje god jesi. Meni je jedan od motiva bio naučiti cijeniti ono što sam prečesto uzimala zdravo za gotovo. Bakinu juhicu, recimo. A tek jezici... Htjela sam usavršiti talijanski, a vratila sam se i s boljim engleskim, s usvojenim osnovama portugalskog, španjolskog, s par riječi turskog, kineskog i francuskog. Ma odlično!