Podijelite svoje talente!

Mlada frizerka iz Zagreba Marija Tašić, zajedno sa svojom šeficom, svakoga vikenda frizerski salon seli iz centra grada u dom za nezbrinutu djecu u Hrvatskom Leskovcu gdje mališanima ispunjava svaku želju. U dječjim očima, Marija je pravi heroj, a kao takvu ju je prepoznala i udruga "Ponos Hrvatske" koja od 2005. godine odaje priznanja ljudima koji su svojim djelima pokazali iznimnu ljudskost, inspirirali druge ili učinili nešto zbog čega su primjer drugima.

Po struci si frizerka, a svoj zanat i znanje prije četiri godine usmjerila si prema humanitarnom radu. Kako je sve počelo?

Ideja je krenula od naše stalne klijentice koja je članica "Rotary cluba". Budući da se već godinama bavi humanitarnim radom, zamolila nas je da ponekad šišamo djecu iz doma Sv. Josipa u Hrvatskom  Leskovcu što smo objeručke prihvatile.  Već 4. godinu zaredom vikende provodimo u ugodnom druženju s tom djecu.  U domu žive mladi otprilike mojih godina pa lakše pronalazimo zajedničke teme na obostrano zadovoljstvo. Djeca u domu su jako draga. Jedna mala djevojčica nakon svakog ošišanog pramena uzme metlu i počisti kosu s poda. Osobno mi je jako drago kada djevojkama napravim frizure za večernje izlaske jer znam koliko je to važno u životu jedne tinejdžerice.

Kako  je volontiranje utjecalo na tebe?

Volontiranje je u moj život donijelo samo pozitivne stvari.  Druženje s tom djecom pomoglo mi je da shvatim koliko sam zapravo sretna u životu i da su svakodnevne situacije oko kojih se živciram ništa u usporedbi s njihovim životima.  Toj djeci je potrebno samo malo ljubavi i pažnje da bi bili sretni, a mi koji živimo "normalnim" životom uvijek tražimo još. Rad s tom djecom naučio me cijeniti više svoju obitelj jer se oni brinu jedni o drugima kao o braći. I sama sam tijekom odrastanja ostala bez tate pa znam koliko je to teško, a odrastanje bez oba roditelja ne mogu niti zamisliti. Mnogi moji poznanici dive se mojem radu, ali i pokazuju neku vrstu čuđenja. Nebrojeno puta čula sam pitanja tipa "Kak' ti se da nakon posla frizirat te klince?" Ljudima je to super, ali malo tko bi se odlučio na taj potez, što je zapravo vrlo tužno.

Jako puno vremena provodiš u radu i druženju s djecom. Imaš li neku dječju anegdotu ili neku priču koja te posebno dotakla?

Teško je odabrati samo jednu anegdotu jer je svako druženje s tom djecom prepuno zabavnih situacija. Svako dijete posebno je na svoj način, ali osobno me najviše dirnula priča osamnaestogodišnjakinje koja je izgubila majku u prometnoj nesreći. Prije nekoliko godina zajedno s mlađom sestrom  i mamom prelazila je tračnice kada im se vlak približio. Njezina mama bez razmišljanja odgurnula je svoje kćeri i tako nastradala. Da priča bude još tužnija, njihov tata koji živi u Njemačkoj odbio je skrbiti se o njima pa su djevojke morale u dom. Kada sam čula priču, jednostavno sam ostala bez teksta. Nisam mogla vjerovati da jedan roditelj odbacuje svoju djecu, dok je drugi dao svoj život za njih. Takve te priče jednostavno natjeraju da razmisliš.

Kolika je uloga Crkve i župne zajednice u tvome životu?

Uloga Crkve u mom životu vrlo je bitna. Odgajana sam u kršćanskoj obitelji u kojoj je nedjeljna misa radost, a ne obveza. Tijekom godina počela sam se intenzivnije družiti s ljudima u župi pa sam se prije nekoliko godina pridružila zboru mladih župe sv. Blaža.  Uključila sam se aktivnije u život župe pa sam tako obišla mnogobrojna svetišta, sudjelovala na planinarskim križnim putevima… Jedan od najdražih trenutaka mi je duhovna obnova koju je predvodio vlč. Ivica Budinšćak koji je godinu dana proveo kao kapelan u našoj župi, a sada je povjerenik za pastoral mladih. Nikada mi nije teško pomagati u župi, ponekad sam više tamo nego doma. Kada si u takvoj zajednici okružena dobrim ljudima koji te potiču da činiš dobra djela, osjećaš se jako dobro.

Za svoj humanitarni rad ove ćeš godine dobiti i jedno posebno priznanje. Naime, jedna si od 24 dobitnika nagrade Ponos Hrvatske za 2011. godinu. Kako si uopće nominirana za nagradu? Kakva je bila tvoja reakcija kad si saznala da si jedna od dobitnica nagrade?

Prije otprilike godinu dana nazvala nas je novinarka jednog dnevnog lista želeći napraviti priču o nama. Iako smo se dvoumile, pristale smo jer je rekla da žele napisati toplu ljudsku priču u moru crne kronike. Otprilike prije mjesec dana nazvala nas je ista ta novinarka i rekla da smo nominirane za nagradu "Ponos Hrvatske". Ostala sam šokirana.  Odmah sam nazvala mamu koja je obavijestila ostatak obitelji. Budući da sam dosta sramežljiva pokušala sam sakriti nominaciju što je dulje moguće, ali kada je to izašlo u javnost osjećala sam se stvarno počašćenom. Stvarno je neopisivo lijepo osjećaj da te netko nagrađuje za nešto što ti ne smatraš nečim jako posebnim.

Za kraj, želiš li poslati kakvu poruku mladima?

Željela bih reći svim mladima koji svojim znanjem ili zanatom mogu pomoći drugima, neka to učine bez razmišljanja. Ponekad nismo svjesni koliko dobra naših deset prstiju može učiniti. Posebno u ove blagdanske dane podijelite svoje talente s onima kojima je pomoć potrebna, a to će vam se stostruko vratiti.