Najdraža mi je postaja šutnje

Puno hodanja, umor, žuljevi, napor... Sve je to jedna strana priče o planinarskom križnom putu. Kako to izgleda s druge strane i koje duhovno bogatstvo donosi, uoči 47. izdanja pitali smo Tomicu Kanjira, 25-godišnjeg studenta Katoličkog bogoslovnog fakulteta. Tomica je aktivan član župe sv. Blaža u kojoj ministrira, pjeva u zboru mladih, animator je mladih, a igra i nogomet za župnu ekipu. 

Koliko si puta bio na PKP-u i kako si se odlučio prvi puta sudjelovati?

Na PKP-u sam sudjelovao 22 puta, a prvi puta sam bio u osmom razredu kada nas je tadašnji župni vikar nagovorio da idemo govoreći kako će biti odlično, kako ćemo "malo" pješačiti, moliti, maknuti se iz grada i provesti nezaboravan vikend. 

Što te privlači na PKP da i nakon toliko puta opet sudjeluješ?

Možda bih trebao spomenuti da smo jedan moj prijatelj i ja nakon prvog sudjelovanja na PKP-u rekli: "Nikad više!", ali smo nakon tjedan dana pitali: "Kad je sljedeći?" Ima nešto što ostane u meni, to mi je možda najteže pitanje kad me netko pita o PKP-u... Vjerojatno doživim na poseban način taj hod za Isusom, njegovu patnju, ali i radost zajedništva s ljudima s kojima hodam, koje susrećem, tu je i priroda koju volim, u kojoj se jednostavno osjećam dobro. 

Kako to iskustvo PKP-a utječe na tebe kad se vratiš svakodnevnim obvezama?

Obično sam prvi dan nakon što se vratim u svakodnevicu dosta umoran, ali nekako taj hod za Isusom pokušavam produljiti u danima koji slijede, na neki način me to potiče da pokušam više se približiti ljudima s kojima živim iz dana u dan, da i u obvezama zadržim radost, da ne dopustim da me napori i patnje, koje svatko od nas ima, obeshrabre, deprimiraju, sputaju u životu. 


 

Mnogi kažu da im je tzv. "postaja šutnje" najteža. Po čemu je posebna i kako je ti doživljavaš?

Možda se ne bih složio da su to mnogi, barem nije većina, prema mom mišljenju. Posebna je po tome što se provede oko sat vremena u šutnji, razmišljanju nad nekim tekstom, vlastitim životom ili kako već kada organizatori pripreme. Meni osobno ta je postaja dragocjena i najdraži dio PKP-a. Inače teško nađem vremena za šutnju, a i kad nađem nešto se uvijek događa: moram raditi, čitati, pisati, zvoni mobitel itd. U toj "postaji šutnje" mogu jednostavno hodati i razmišljati, a da me ništa pretjerano ne ometa. K tome, vrlo su zanimljivi prizori kad se vidi pet ili više stotina mladih ljudi koji samo šute i hodaju. 

Kako bi u par riječi opisao PKP nekome tko se dvoumi oko sudjelovanja?

Hm... To ovisi dosta o tome koliko poznajem osobu i razloge zbog kojih se dvoumi. Ali rekao bih vjerojatno da se radi o molitvi križnog puta u dva dana, u hodanju prirodom, prožetom molitvom, pjesmom, upoznavanjem, druženjem, o jednom aktivnom odmoru, međusobnom pomaganju, dobrim domaćinima koji uvijek pripreme kolače ili čak i kakav gulaš, o posebnom iskustvu hoda s Isusom na njegovom križnom putu, iskustvu hoda koji mi svi imamo u svojoj svakodnevici, ali nam je potrebno neko vrijeme, kao što je ovo, izvan nje da bismo ga prepoznali.