Mladi su moja inspiracija

Nakon četiri godine rada i radosti koje nam je pružio, dosadašnji povjerenik za pastoral mladih vlč. Domagoj Matošević odlazi na novu funkciju – rektora dječačkog sjemeništa na zagrebačkoj Šalati. U „oproštajnom“ razgovoru s vlč. Domagojem pretresli smo dojmove sa Svjetskog dana mladih, prisjetili se bdijenja s Papom u Zagrebu te razgovarali o njemu najdražoj temi – mladima.

Iza nas je 26. Svjetski dan mladih. I ti si bio u Madridu predvodeći grupu od 162 mlada hodočasnika. Prije samoga Madrida, posjetili ste mnoga sveta mjesta. Koji su to trenuci koji su te posebno dotakli na vašemu hodočašću?

Posebno mi je ostalo u sjećanju klanjanje koje smo imali odmah prvu večer u Lurdu. Već je jedan dio ekipe bio na klanjanju u kapeli za adoraciju, mi smo došli kasnije i tada su započele spontane pjesme i meditacije. Tada sam baš osjetio Božju prisutnost, osjetio sam kako Bog već na početku našega puta želi blagosloviti sve nas. To klanjanje mi je bilo veoma duboko i snažno… Svakako da su mi ostale upečaćene i svete mise, osobito one sa svjedočanstvima koja su bila jako lijepa, zahvaljujem mladima koji su ih podijelili s nama i žao mi je što svjedočanstava zbog neke stalne trke za vremenom nije bilo više… Ipak nekako najupečatljiviji trenutak mi je bilo hodanje u tišini prema Santiago de Composteli, a prekrasna je bila i radionica nakon dva sata tišine na kojoj su mladi razmjenjivali svoje misli. Ljudi su se tako otvorili da je to bilo nešto posebno… Snažna mi je također bila misa u Avili, kratki razgovor sa sestrom Editom i ostalim sestrama Hrvaticama…

Svakako me se dojmio i sam Madrid. Vjerojatno nikada neću zaboraviti taj vjetar i tu kišu koji su unijeli u nas jednu zabrinutost, možda čak i strah, ali onda su ljudi počeli moliti. Možda nas je upravo ta oluja još više zbližila tako da je bdijenje kroz noć proteklo dobro. Zapravo, u Madridu je fascinantno vidjeti toliki broj mladih ljudi. Tko može okupiti danas dva milijuna mladih i da sve protekne dobro? Ja mislim da to jedino Bog može učiniti preko svojih namjesnika na zemlji.

Za tebe, ali i većinu mladih Hrvata koji su prisustvovali SDM-u, ovo je bio drugi susret sa Svetim Ocem ove godine. Možeš li usporediti bdijenje s Papom na glavnom zagrebačkom trgu s onime na Cuatro Vientosu?

U Zagrebu sam bio u organizaciji i kada je počela padati kiša na Cuatro Vientosu, prvo sam pomislio na organizatore i rekao: „Joj, jadni ljudi, potrudili su se, dali su sve od sebe, a onda na neke stvari ne možeš utjecati“. Mislim da je naše bdijenje na Trgu bilo intimnije jer je bilo manje ljudi, i duhovno snažnije. Mislim da smo mi imali toliko bogat predprogram i program koji je uspio uključiti sve mlade koji su bili na Trgu. Ovdje mi se čini da su se određeni mladi uključili u program bdijenja, a određeni baš i ne - što je normalno budući da se radi o milijun mladih i o širokome prostoru - možda svi ne čuju najbolje, ne vide… Ne bih želio biti subjektivan, ali mislim da je bdijenje s mladima na Trgu u Zagrebu bilo snažnije – duhovno snažnije. Barem sam ga ja doživio tako. Nešto posebno se tada dogodilo u Zagrebu i mislim da je to neponovljivo. Taj susret je bio pun Duha Svetoga i mislim da je Bog kroz njega dotaknuo ljudske duše.

Hodočašće u Madrid na 26. Svjetski dan mladih ujedno je bio i tvoj oproštaj od funkcije povjerenika za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije koju si obnašao protekle četiri godine.

Moram reći da kada sam razmišljao, znajući da se u našoj Crkvenoj službi stvari mijenjaju i da ja neću biti povjerenik čitav život, gledao sam upravo taj Madrid 2011. kao neki kraj.  Tamo je bilo puno mojih prijatelja i jako mi je drago zbog toga. Još mi je draže što je ove godine Papa bio u Hrvatskoj i što je upravo ured za mlade u moje vrijeme mogao organizirati taj veličanstveni susret. A u zadnje vrijeme sam se retrospektivno prisjećao svega što smo kroz ove 4 godine radili - svih Malih Lošinja i duhovnih obnova, i misa i kateheza, i druženja i kava i prijateljevanja… Sve je to nešto što jako puno u mom svećeničkom životu znači… Mislim da se nikada neću prestati baviti s mladima. I ovdje gdje jesam sad - na Šalati kao rektor zapravo nastavljam rad s mladima i vjerujem da će mi mladi biti inspiracija, da ćemo i ovdje na Šalati razviti pastoral mladih, pastoral duhovnih zvanja da ponudimo mladima ona bogatstva koja u Crkvi postoje jer to je želja ureda za mlade. U Crkvi postoji toliko bogatstvo koje treba ponuditi mladima i mislim da ured za mlade u tome uspijeva, osobito na velikim susretima – na Trgu s Papom, ali i svake godine u Mariji Bistrici vidimo da se broj mladih povećava, da mladi žele doći na to hodočašće mladih. Ima super sadržaja, želimo ih prezentirati što većem krugu mladih ljudi. Vjerujem da će se i ovdje na Šalati nastaviti taj rad i ta povezanost.

Bojiš li se nove funkcije rektora sjemeništa i nepredviđenoga što te možda čeka?

Iskreno da, malo se bojim. Kao povjerenik za pastoral mladih radiš različite programe, s mladima si negdje, imaš neku duhovnu obnovu, katehezu… a onda svako ode svojoj kući, ti odeš u svoj dom… a ovdje u sjemeništu zapravo čovjek treba živjeti s tim dečkima sjemeništarcima od 0 do 24. Nemožeš pobjeći. To je jedan sasvim novi izazov. Velika je odgovornost upravljanja samim sjemeništem, ekonomskim dobrima… Do sada nisam imao iskustva u takvome radu pa se toga,moram priznati, malo bojim, ali s druge strane vjerujem da sam ja tu samo službenik, da i dalje moram biti u Bogu, s njim povezan i vjerovati ljudima koji su mi ovdje darovani da s njima surađujem. Vjerujem da će mi ovdje biti dobro i da Bog zna zašto sam ovdje. Mislim da je dobro da postoji jedan malen strah, ali ne onaj strah koji sputava, nego onaj strah koji te potiče da se još više daješ.

Puno je različitih programa i susreta proizišlo iz ureda Povjerenstva za pastoral mladih. Na što si najviše ponosan?

Ja sam uvijek najsretniji kad su mladi sretni. Najsretniji sam kad vidim da su ti svi naši susreti utjecali na život jednom mladog čovjeka, da je on sada predaniji u svojoj obitelji, na svom fakultetu, u društvu gdje živi i radi. Osobito mi je drago kad vidim da je netko predan u svojoj župi, u nekim malim, sitnim stvarima – možda vodi neku molitvenu grupu, zbor, pomaže župniku u radu s krizmanicima, sa srednjoškolcima. To mi je najveća radost. Kad vidim da ti naši programi nisu ostali samo programi, nego su dotakli mlade ljude i sad ti mladi ljudi dalje siju to sjeme koje je u njihovom srcu urodilo plodom. I baš ovo geslo koje je Papa izabrao za Rio de Janeiro 2013. – Pođite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje, učinite sve ljude mojim učenicima – u tim riječima se zapravo krije moja radost. Kada vidim da se netko susreo s Kristom, zavolio ga i nosi to dalje, onda sam sretan. Najponosniji sam na mlade koji su kroz programe Povjerenstva za pastoral mladih duhovno sazreli, obogatili svoj život, postali radosni ljudi i tu radost dijele drugima.

U svome radu stalno si okružen mladima. Dotakao si njihova srca, zasigurno i oni tvoje. Imaš li nekakvu poruku za mlade?

Ponovio bih riječi svete Terezije Avilske koje je na svoj način preveo blaženi Charles de Foucauld. Te riječi su ujedno i moje mladomisničko geslo tako da uvijek kada mi je teško ponavljam te riječi. „Da, Isus je dovoljan, tamo gdje je on ništa ne manjka“ - to je moja poruka mladima. Tko ima Isusa, tko ima Boga, ima sve! Samo Bog je dovoljan! Želim i sebi i svima mladima da uvijek budemo na tom putu za Isusom. On uvijek ide ispred nas, on nas poziva i govori nam: „Pođi za mnom, dođi i vidi gdje živim, kako je živjeti sa mnom“ i kad jednom krenemo u tu avanturu za Isusom, onda nam je život bogat, oplemenjen. Istina da je prisutna i kušnja i trpljenje, ali s Bogom uvijek pobjeđujemo.
 

Volim vas!
Ujedno koristim priliku da se zahvalim svim mladima s kojima sam kroz ove godine radio, koji su toliko oplemenili moj život i podigli naš ured na još jednu veću razinu i da se ispričam svim onim mladima koji su možda više očekivali jer sigurno je bilo trenutaka kada nisam dao sve od sebe i kada nisam zamijetio talente koje oni nose u sebi, ali neka te talente dalje razvijaju u svojim obiteljima i župama. Osobito one mlade koji su aktivni, želim potaknuti da dalje ustraju, želim im reći da njihov rad nije beskoristan, da njihov rad ima smisla – osobito u župama, u malim zajednicama. Mislim da su ti „mali, nevidljivi“ ljudi jako bitni – oni iz baze šire te vjerničke krugove.
Dragi mladi, sve vas volim!