Gospodin - majstor iznenađenja

Razgovarali smo s p. Sebastianom Šujevićem, novim studentskim kapelanom na Jordanovcu, koji nam je otkrio nešto o sebi, te svojim planovima i očekivanjima u radu s mladima. Progovorio je i o potrebama mladih, te na što su posebno pozvani u Godini vjere, a dao nam je i formulu za življenje vjere u svakodnevnom životu.

Na početku nam se ukratko predstavite

Evo, ljudi me poznaju po nadimku Sebo, dolazim iz Rijeke, obitelji petero djece, korijena središnje Istre. Nedavno sam se vratio sa studija i sad sam tu na relaciji Fratrovac – Jordanovac kapelan studenata na FFDI-u, ZŠEM-u, mladih na župi, promotor zvanja Družbe Isusove i živim u zajednici naših bogoslova.

Pripadate isusovačkom redu. Predstavite nam ukratko isusovce i svoj put prema svećeništvu

Što reći o isusovcima, vidjela si i sama – čudna smo mi vrsta :) Osnivač nam je sv. Ignacije Loyolski, geslo reda „Sve na veću slavu Božju“, brojni smo u svijetu – oko 18 tisuća, poznati po Duhovnim vježbama, a i po raznim djelovanjima bilo u društvu bilo u znanosti, nema čime se ne bavimo. Po isusovcima je Duh u Crkvu unio jedan novi tip redovničkog života: mi isusovci živimo usred svijeta i ljudske probleme uzimamo kao svoje. Jedan od ideala nam je: naći Boga u svemu, na svakom mjestu i u svakom djelovanju. Jedna od Ignacijevih riječi jest: idite i zapalite svijet! Za spas duša! Tu sam se i ja nekako zapalio za isusovce, baš po njihovim svjedočanskim životima na župi Srca Isusova u Rijeci koju oni, a sada mi vodimo. Nakon srednje škole (Salezijanske klasične gimnazije u Rijeci) upisao sam Pravni fakultet u Rijeci. Nisam ga ni zavolio niti me zapalio, tako da se nakon dvije godine mučenja ispisujem. Prijavljujem se na biro i molim Boga da me rasvijetli što dalje. Tražim se u tom smislu. S duhovne strane sve ok. Aktivan sam na župi, član Zajednice Kršćanskog Života gdje sam upoznao i srastao s isusovačkom duhovnosti. I sport mi tu isto pomaže. Odlučujem – idem svaki dan na misu, stavljam se u Božje ruke da me povede. Tako kojih 6 mjeseci. U tom periodu se javlja želja za svećeništvom. Molim Gospodina ako je to njegov poziv nek' ostane i razvija se i jača, ako nije nek' mi se makne i ne zafrkava me. I bilo je ovo prvo, Gospodin se nije zafrkavao i evo me tu.

Novi ste studentski kapelan na Jordanovcu. Koji su planovi? Očekivanja?

Izazov, radost, bogatstvo perspektive i potencijala mladih – misli koje mi prve padaju na pamet. Plan i očekivanje je prije svega to da mladi probude povjerenje u sebe, svoje potencijale koje im je Gospodin dao i koje im daje i da prepoznavaju Gospodina u svom životu i idu dalje s njim. Ja sam tu da služim, hrabrim, potičem, podržim, uputim, ukažem, usmjerim kad treba. Pa, mladi imaju toliko ideja (ja sam tu nula) pogotovo kad se malo oslobode, združe i uvide tko su i što sve mogu s Gospodinom. Kad oni uvide, a to se događa pred našim očima, koje je njihovo mjesto u Crkvi i društvu, koja je njihova uloga, događaju se čuda, mala i velika. Događaju se obraćenja, događaju se angažmani, događaju se liturgijska slavlja koja oduševljavaju. 

Puno vremena provodite s mladima. Živite s bogoslovima, a sada i kao novi studentski kapelan. Koje su potrebe mladih danas najizraženije?

Mladi su potrebni uzora, kako je neki dan moj prijatelj Hrc na fejsu stavio – trebaju heroje, koji će jednostvano herojski hrabro goriti za prave vrijednosti i time preuzimati mjesto lažnim vrijednostima koje se nameću mladom čovjeku. Takvih svjedoka i heroja ima. Svjedoka koji mole srcem i toga se ne srame, pa čak i javno; svjedoka koji će reći – ja vjerujem u Krista i to potvrditi riječima i djelima; svjedoka koji će se zabaviti na novi način koji poznati klubovi ne poznaju; svjedoka koji će zadnju kunu podijeliti s kolegom u menzi... svjedoka koji će se znati i žrtvovati i stisnuti zube za pravu stvar; svjedoka koji se ne boje Istine i Života. To je odgovor na one potrebe mladih za smislom, za izlaskom iz malodušja, za potvrdom da je vrijedan samim time što postoji i da je prihvaćen bez obzira na stanje računa i ime na majici.

Nalazimo se u Godini vjere. Na što su mladi posebno pozvani? 

Pozvani su gorjeti... hehehe... da, mislim se, što je jača slika: vidjeti gorljivog mladog čovjeka koji sa žarom tumači, svjedoči svoju vjeru, ili slavi Gospodina na Svetoj Misi, ili mladog čovjeka koji potpuno mirno i duboko u molitvi kleči pred Presvetim i isijava mir i vedrinu, ili opet mladog čovjeka koji starici pomaže prijeći ulicu i nosi joj „cekere“ do kuće? Svaka slika razvaljuje i dira u srce! Može se jednostavno reći: mladi čovječe, toliko si bogat – živi to bogatstvo svoje mladosti najviše što možeš! Godina vjere je po meni upravo to: poziv na život vjere najveće kvalitete.

Papa Benedikt poziva da u Godini vjere stavimo vjeru u središte svog svakodnevnog života. Kako to možemo postići i primijeniti u svom životu?

Tako da Boga stavimo u središte svog života, da mu dopustimo da bude naš Bog i sve prosuđujemo s njime – ili je to prejednostavna formula? Naravno praksa zahtijeva domišljatost, a još više ustrajnost. Tražiti i nalaziti Boga u svemu što proživljavam. Preispitivati se svakodnevice pred Gospodinom, susretati ga svjesno u sakramentima, moliti s Riječi Božjom i učiti od Krista. Računati s njime i probuditi se, biti pažljiv na njegove poticaje i na njegove prisutnosti u najobičnijim svakodnevnim radnjama, susretima, osobama, riječima, mislima, osjećajima... i toj listi nema kraja. I svakako, ostavimo priliku Gospodinu da nas iznenadi. Tu je on majstor. A što doživim dužan sam podijeliti – nema zadržavanja samo za sebe. To traži sama vjera.