Djeca su naša inspiracija!

U župi bl. Alojzija Stepinca u Dugoj Resi već dvije godine djeluje oratorij. Oratorij je kvalitetno provedeno vrijeme u kojem djeca od 1. do 6. razreda uz molitvu uče, pjevaju, plešu i igraju se te upoznaju vjeru na njima prilagođen način. Na dugoreškom oratoriju radi sedam glavnih animatora (Ivana Cvitković, Ana Đorđević, Nikolina Mihajlović, Valentina Tomičić, Branimir Jagodić, Iva Radočaj i Ivana Bosiljevac), a ostali uskoče kad treba. Donosimo razgovor kroz koji su dvije Ivane objasnile kako to zapravo izgleda.

Predstavite nam ukratko oratorij.

Oratorij je namijenjen prije svega djeci od 1. do 6. razreda, iako slobodno mogu doći i mlađi i stariji. Svrha oratorija je omogućiti djeci kvalitetno provođenje slobodnog vremena i maknuti ih od televizora, računala i videoigrica barem na tri sata. Na oratoriju imaju priliku upoznati svoju vjeru na način koji je njima najlakše razumljiv. Također, upoznaju svoje vršnjake te uče kako raditi i funkcionirati kao grupa.

Što vi zapravo radite s djecom na oratoriju?

Na neki način ih odgajamo i usmjeravamo prema Crkvi. Oratorij uvijek počinjemo molitvom. Zatim imamo predstavljanje teme kroz kratki igrokaz. Nastavljamo radom u grupama gdje raspravljamo s djecom o temi. Na tom dijelu zahtijevamo da se svi uključe i daju svoja razmišljanja, bilo u vidu nekog vlastitog objašnjenja, bilo kao primjer iz života. Ponekad taj dio zaključimo nekim mali kvizom. Nastavak je obično malo opušteniji. Igramo s njima igre, plešemo, pjevamo… Na kraju završimo zahvalnom molitvom te se nerijetko počastimo sokovima i keksima (zapravo, župnik nas počasti).

Kako je sve krenulo?

Krenulo je prije dvije godine kad smo se Ivana, Iva, Ana i ja vratile sa specijalizacije za animatore koja je bila na Baškim Oštarijama. Tamo smo se prvi put i upoznale s oratorijem te smo, uz župnikov pristanak, krenule u realizaciju tog projekta. Prvi tematski okvir su bili Indijanci. Sjećam se kako smo imale veliku tremu prije prvog oratorija. Trebale smo nakon mise dočekati djecu odjevene kao Indijanke i privući ih da dođu na oratorij idući mjesec družiti se s nama. Hvala Bogu, ispalo je fenomenalno. Na svaki oratorij dolazilo je sve više djece i sa sve većim nestrpljenjem su iščekivali svaki idući. U toj prvoj godini bavili smo se temama iz Staroga zavjeta, npr. Noinom arkom, Babilonskom kulom, Abrahamom itd.

Kako teku pripreme za jedan susret? Koliko je vremena potrebno za njegovu pripremu?

Sve ovisi koliko smo inspirirani u danom trenutku. Neki put se dogodi da cijeli oratorij smislimo u par sati, neki put nam ni dva tjedna nisu dovoljna. U prosjeku nam treba nekih tjedan do deset dana. Nađemo se više puta u tih desetak dana i obično sastanci traju po par sati. Sedmero nas sad radi na oratoriju pa nekako ide brže i ima više raznolikijih ideja. Ti sastanci uvijek prođu u radosti i veselju. Što smo veseliji, to smo kreativniji. Završne pripreme su uvijek par sati prije samog oratorija kad se sve razrađuje do najsitnijeg detalja. Tu zna biti i malo nervoze, ali to se brzo riješi. Neki puta ne uspijemo razraditi sve kako smo htjeli, a onda realizacija počiva na improvizaciji koju djeca ni ne primijete. Njima je bitno da oratorija bude.

Kako uspijevate sve to uz školske, obiteljske i ostale obveze u župi?

Bitna je organizacija, a i sve se može uz Božju pomoć. Mi oratorij ne shvaćamo kao neku obvezu, nego kao neopisivu radost koja nas očekuje treću subotu u mjesecu. Iako je fizički naporno, onaj osjećaj koji imamo nakon svakog oratorija je nezamjenjiv. Svu tu sreću i ispunjenost koju vam djeca mogu pružiti samo malim smiješkom ne bismo mijenjale ni za što! Oni su nam inspiracija i poticaj da sve svoje obiteljske, školske i razne druge obveze rješavamo na vrijeme kako bih se što više posvetili planiranju i organizaciji oratorija.

Osim djece koja na vas djeluju jako inspirativno, odakle još crpite ideje?

Iz svakodnevnog života te raznih priručnika. Također, prilagođavamo neke igre i radionice koje smo naučile na formacijama za animatore. Isto tako, naše obitelji i prijatelji nerijetko djeluju vrlo inspirativno na nas. Tako smo ove godine unutar tematskog okvira džungle uzeli sedam glavnih grijeha kao glavnu temu. Tijekom šest oratorija vodili smo djecu džunglom grijeha, tj. pokazivali im načine na koje nas grijesi zavode dramatizacijama biblijskih priča te onih iz stvarnoga života. Naravno, zajednički smo došli do odgovora na koje se načine oduprijeti grijesima. Djeca su jako dobro prihvatila tu temu jer nisu znali previše. Mi smo i sebi i njima razjasnili o čemu se zapravo radi, u čemu griješimo i kako to možemo popraviti. Za iduću godinu inspirirali su nas brojni filmovi o svecima koje smo pogledali. Tako smo odlučili da ćemo za svaki mjesec odabrati jednog sveca i njemu posvetiti cijeli oratorij. Trebalo bi biti jako zabavno i poučno.

Čime se još bavite u župi?

Radimo s krizmanicima, pomažemo gdje god treba. Organiziramo razne humanitarne akcije i koncerte, radimo skečeva (poput Lifehousea) za zajednicu mladih i slično. Trudimo se na razne načine što više oživjeti i animirati cijelu župu i sve naše sužupljane.

Za kraj, što poručiti mladima koji žele oživjeti svoju župu?

Osnujte oratorij! Od djece sve počinje. Ako imate skupinu djece koju možete usmjeriti prema Gospodinu, imate puno. Ta djeca će jednog dana biti krizmanici, a ako je s njima sustavno rađeno, nećete imati problema. Također, svjedočite svoju vjeru. To je najbitnije ako želite privući mlade. Možda vas odmah neće doživljavati, ali ako im pokažete da živite ono u što vjerujete i da to nisu samo puke priče, pridobit ćete ih. Ne sve, ali neke sigurno hoćete. Naravno, s mladima koje već imate u župi uvijek radite nešto novo. Organizirajte koncerte, vesele večeri, razna druženja. Uvijek pokazujte da vam je stalo jer moramo brinuti jedni za druge. Da mi nismo dobile pismo i poziv na zajednicu mladih od našeg župnika Zorana Grgića Grge nakon krizme, tko zna gdje bismo bile. Vjerojatno ne bismo svjedočile o oratoriju. Zato bismo najviše htjele zahvaliti njemu što nas je pozvao i privukao Crkvi te nam omogućio da postanemo animatorice. Bez njega se vjerojatno ne bismo izgrađivale kao osobe koje vjeruju u Krista i koje imaju priliku posvjedočiti tu vjeru mladima, a posebice djeci.