Da nije nogometaš, bio bi svećenik

Sa samo 16 godina živio je san gotovo svakog dječaka i svakog nogometaša. Igrati protiv Real Madrida na stadionu ispunjenom tisućama ljudi, dijeliti teren sa najboljim svjetskim nogometašima – biti jedan od njih... Taj je san postao java za danas profesionalnog sportaša, jednog od najjačih Interovih karika – Antu Budimira. Igrao je i za mladu reprezentaciju protiv Španjolske i Gruzije, a u studenom smo ga mogli vidjeti i na Kantridi, gdje je igrao u sastavu selekcije Prve HNL. No, osim što je izuzetan nogometaš velikog potencijala da nastavi karijeru u inozemnim klubovima zvučnijih imena, Ante je usto i redoviti student zagrebačkog ekonomskog fakulteta, uspješno balansirajući između studentskog života i strogog režima profesionalnog nogometaša. Ante svojim načinom razmišljanja i ponašanjem razbija predrasude o nogometašima. On je jedan posve drugačiji nogometaš...

Ante, u kakvoj obitelji raste profesionalni nogometaš kao što si ti?

Ne postoji tajni recept kako odgojiti dijete u profesionalnog sportaša, da bi postao nogometaš potrebna je Božja volja i puno truda, rada i odricanja. Rođen sam u skromnoj obitelji, odrastao uz godinu dana starije sestre blizanke i majku. Otac mi je poginuo u dobi od 6 mjeseci tako da nas je mama odgajala u drugačijim, težim uvjetima u odnosu na moje vršnjake. Od malih nogu sam pokazivao veliki interes za nogomet i moj je talent rano isplivao na površinu. Upisao sam srednju ekonomsku školu, ali sam već u trećem razredu imao prvi transfer u Lask Linz. Nakon srednje škole sam upisao Ekonomski fakultet u Zagrebu i trenutno treniram u NK Inter – Zaprešić. Uvijek i u svemu, u ovih 21 godinu, moja najveća potpora bila mi je obitelj.

Kakva su iskustva prvog transfera u Lask Linz? Zvuči bajkovito, je li sve i bilo tako?

Danas kada gledam na taj period mog života, moram reći da se prisjetim i slatkih i gorkih trenutaka. Na prvu zvuči super – transfer u Linz – ma samo bi lud propustio takvu priliku, ali nije sve med i mlijeko. U trenutku su se stvari zakomplicirale i dogodila mi se najgora moguća stvar koja se nekom sportašu može dogoditi – da ne igra. Naime, kako sam bio maloljetan, a Hrvatska nije u EU, nisam mogao dobiti radnu dozvolu i odjednom se ispred mene stvorio visoki administrativni zid koji nisam uspio preći. Na posljetku sam se morao vratiti u Hrvatsku jer na većini utakmica nisam mogao igrati. 

Uz ozljede, sportašu nema gore stvari od toga da ne igra nego da prati tekmu sa tribina. Tada si imao 16 godina, bio si u inozemstvu. Ma otkuda ti samo hrabrost, snaga i odvažnost da se upustiš u takvu avanturu?

Sa 14 godina sam zabijao i po 50 golova u sezoni, jednostavno sam bio ispred svoje generacije. Uvijek sam se družio sa starijima, razmišljao na zreliji način. U početku mi ništa nije predstavljalo problem, ali kada nisam mogao igrati, nastupila su teška vremena za mene... Svu svoju snagu sam crpio iz vjere u Boga. Kada mi je bilo najteže, On je bio sa mnom. I na kraju me Bog opet proveo kroz sve što mi se ondje događalo. Čak i danas kada se molim, često molim Boga za onu snagu koju mi je davao kada sam bio u Linzu. 

Ante, s tvojim povratkom u Hrvatsku dolazi i nova dimenzija vjere u tvom životu. Kako je sve počelo?

Još kao dječak sam govorio da ću biti ili svećenik ili nogometaš, nešto od toga sigurno! Redovito sam išao na misu, još kada je moja župa bl. Alojzija Stepinca u Velikoj Gorici bila u izgradnji. Sjećam se kako bih sjedio odmah ispod oltara u kripti i pažljivo gledao vlč. Josipa Ružmana. Mnogo toga nisam razumio, ali sam svejedno mirno slušao. Kao maturant sam sudjelovao u izvedbi Pasije na Cvjetnicu u susjednoj župi Navještenja BDM, gdje je tada na službi kao župni vikar bio sadašnji Povjerenik za mlade – vlč. Ivica Budinšćak. I ja također mogu ponosno reći kako je vlč. Ivica odigrao veliku ulogu u mom vjerničkom životu. Nakon toga se pokreću aktivnosti i u mojoj župi na kojima rado sudjelujem tako da unazad nekoliko godina kontinuirano otkrivam našu vjeru. Idem na vjeronauk, dolazim na gostujuća predavanja, klanjanja za mlade u mojoj župi...

Studiraš, treniraš, aktivan u župi. Kako sve stigneš?

Nije uvijek lako, ali nije ni uvijek jednak tempo. Krajem siječnja idem s klubom na pripreme u Tursku gdje je sada toplo i sunčano i to će mi doći kao odmor. Ali me zato prije toga čekaju treninzi po snijegu i ispiti koje moram položiti. Uz redovne treninge imam još i individualne treninge, tako da uvijek imam što za raditi i nikad mi nije dosadno. Naravno, u početku dok se još nisam snašao, bio sam u kušnji da dignem ruke od fakulteta i odustanem. Ali, evo me, hvala Bogu, na trećoj godini s nekim zaostacima, ali guram, ustrajem. A što se tiče sudjelovanja u župnim aktivnostima, tu su sestre više u organizaciji, a na meni je red da se pojavim. Zaista volim doći i družiti se s mladima u Crkvi.

Novu godinu si dočekao na poseban način. Crkva je mjesto gdje zbilja voliš provoditi vrijeme...

Da, u novu sam godinu ušao na najbolji mogući način – u molitvi. Na poziv vlč. Domagoja Matoševića, mog dobrog prijatelja, sudjelovao sam na programu klanjanja i sv. mise na Staru godinu. Kasnije smo imali druženje i mogu reći da mi je to bio najljepši doček Nove Godine. Neki se prijatelji čude zar je moguće da Crkva organizira takve fešte pa ih moram uvjeravati kako su to mladi, „normalni“ ljudi poput njih. Prijateljima kažem i da idu na vjeronauke upoznavati prekrasne cure!

Ante, kako se Bog proslavlja u profesiji nogometaša? Što ona znači konkretno za tebe?

Vjera je u mom životu uvijek imala veliku ulogu, što zbog obitelji i načina na koji sam odgajan, a što zbog činjenice da ni najbolji nogometaš ne drži baš sve konce u svojim rukama. Bog je taj koji na kraju ipak sve određuje. Primjer su ozljede na koje puno puta ne možemo utjecati. Moram reći da su mnogi naši nogometaši istog mišljenja, i mnogi se kratko pomole ili barem prekriže prije utakmice. U mom ormariću u svlačionici držim svete slike i molitva je sastavni dio mog života, jednako prije utakmice ili ručka s momčadi, kao i prije ispita na fakultetu. Bog je uvijek bio sa mnom, u svim mojim pobjedama i porazima, na terenu i izvan njega, kušnjama i nevoljama i zato je vjera dio mene.

U Godini vjere imaš mnogo planova, otkrij nam bar neke od njih.

Nevjerojatno je koliko zapravo malo znamo o našoj vjeri. Uhvatio sam samoga sebe kako ne znam reći više od nekoliko rečenica o Drugom vatikanskom koncilu koji ima tako veliko značenje za našu vjeru. Krenuo sam to proučavati i putem otvarao nova vrata. Zanimaju me i biografije svetaca koje bih volio malo proučiti. Želio bih i ponovno otići u Međugorje, a s obzirom da u zadnje vrijeme čitam dosta djela našeg velikog teologa fra Bonaventure Dude, kad bi mi se pružila prilika, volio bih ga i upoznati!