Beskućnici su osobe kao i svi mi

Protekli hladni zimski dani svima su nam teško pali i u mislima već lagano zazivamo proljeće… Ako se teško s njima nosimo mi koji imamo topli dom i obrok, koliko li je tek teško onima koji su ih dočekali na ulici, potpuno sami? Srećom, ima mladih ljudi koji ih nisu zaboravili. Margareta Vrban studentica je treće godine Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, rodom iz malog mjesta Sigetec Ludbreški, ali velike obitelji koja broji čak šestero djece i jedna je od volonterki koja je ovih dana žrtvovala svoje vrijeme kako bi pomogla beskućnicima.

Ovih hladnih zimskih dana bila si jedna od glavnih volontera koji su sudjelovali u akciji spašavanja beskućnika. Kako je krenula ta inicijativa i kako ste se organizirali?

Kao što smo i sami osjetili, hladnoća nas ovih dana nije štedjela. Malo tko se sjetio onih koji nemaju toplo sklonište ili im odlučio pomoći. Volontirajući na distribuciji časopisa Ulične svjetiljke i u Dnevnom centru za beskućnike više od godinu i pol, odlučili smo na svoju inicijativu volonterski krenuti i pomoći im. Krenulo nas je samo dvoje u petak, mi koji smo se javili preko Facebooka, u subotu nam se pridružilo još dvoje, u utorak nas je svega bilo desetak na terenu i još pokoji volonter koji je prevozio odjeću i beskućnike. Budući da se u gradu Zagrebu nitko nije pokrenuo, inicijativa je krenula spontano preko oglasa na Facebook statusu u potrazi za volonterima koji će ih usmjeravati u neko od prihvatilišta. Krenuli smo bez očekivanja i s Božjom pomoći.

Kako su beskućnici reagirali kada ste im ponudili pomoć? Kuda ste ih usmjeravali i koliko ste bili uspješni?

U radu s beskućnicima naučila sam da su to ljudi koji su na neki način razočarani u ljude, u život, ali da zaslužuju našu pažnju kao i svaka druga osoba. Kada smo im mi ponudili pomoć, redovito su je odbijali, barem prvi dan. Ipak, jedan beskućnik s Autobusnog kolodvora odlučio je poći s nama u jedno od prihvatilišta jer vjerojatno kod njega nije bio toliko izražen ponos i bilo mu je bitno da bude na toplom te je ipak odlučio prihvatiti našu pomoć. Kasnijih dana, drugi beskućnici su od njega čuli da mu je zaista bilo dobro u toplom krevetu uz topli obrok pa su neki i sami odlučili otići u prihvatilište. Kako nam je prijevoz bio mali problem, javili smo se policiji koja nam je izašla u susret te je sama povela još šestero beskućnika na istom mjestu. Mislim da smo bili uspješniji od ikog tih dana.

Obzirom da najavljuju još hladnih dana, imate li potrebe za većim brojem volontera i hoće li biti još sličnih akcija? Kome se zainteresirani mogu javiti?

Budući da je većina nas volontera koji su dosad išli u akciju studenti, malo nas ograničava vrijeme. Mislim da smo dosad obavijestili velik broj beskućnika o postojanju prihvatilišta, ali vjerujem da vani ima još njih koji ne znaju da mogu imati topli krevet i obrok pa ćemo još jednom u ponedjeljak otići i provjeriti. Također uvijek dobro dođe donacija deka ili odjeće, koje smo također dijelili onima koji imaju gdje spavati, ali nemaju grijanja. Naravno da je i veći broj volontera uvijek dobro došao. Zainteresirani se mogu javiti meni na broj mobitela 099/7932-390 ili na popularni nam Facebook.

Veljača je poznata i kao osobito stresan mjesec za studente pa neki možda zbog ispita nemaju vremena za ovakve akcije. Kako ti usklađuješ sve obaveze, imaš li dovoljno vremena i za učenje?

Veljača je osobito zauzet mjesec za studente pa me nije iznenadio vrlo mali broj volontera koji su se odazvali. U petak nas je krenulo dvoje i jedna velika pomoć „od gore“ bez koje ne bismo uspjeli osmero beskućnika te večeri smjestiti na toplo. Iako smo oboje imali ispit nakon vikenda, uspjeli smo pobijediti vrijeme, dati sve od sebe i riješiti ispit s vrlo zadovoljavajućim ishodom. Naše potrošeno vrijeme isplatilo bi se da smo i samo jednog beskućnika smjestili na toplo jer smo krenuli bez očekivanja, a dobili smo preko dvadeset beskućnika na toplom i položen ispit.

Osim u ovu "zimsku akciju", kroz cijelu godinu angažirana si u radu s beskućnicima preko časopisa "Ulične svjetiljke". Na koji način radite s njima i koji je cilj tog časopisa?

Ulične svjetiljke su prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama. Cijena časopisa je 8 kuna i prodaju ga isključivo beskućnici koji od jednog prodanog časopisa zarade 4 kune, a 4 kune idu za tiskanje novog broja. Volonteri im distribuiraju časopis svaki radni dan po sat vremena. Jedan od ciljeva tog časopisa je resocijalizacija beskućnika što znači da su sami sebi priznali u kojoj su situaciji, ali da si žele pomoći. Prodajom zarade za neke osnovne potrebe, ali i komuniciraju i upoznaju nove ljude, traže posao, žele si pomoći.

Iako im je prvenstveno potrebno osigurati neke osnovne materijalne stvari, je li to zaista dovoljno? Može li im se pomoći i na drugačiji način (razgovorom, druženjem…)?

Njima su prioriteti neka njihova sobica i posao. U Dnevnom centru za beskućnike (za sada je taj Centar u Sigetu, Trg Svetog Križa 1, ali sljedeći ćemo mjesec taj prostor izgubiti te smo u potrazi za novim prostorom) zajedno s njima pišemo životopis, tražimo posao, imamo i dežurnu terapeutkinju koja redovito razgovara sa svima, popijemo kavu s njima i malo popričamo. To je mjesto rezervirano za druženje s beskućnicima i slušanje njihovih priča jer najviše što njima treba jest pokazati da su osobe vrijedne pažnje, poštovanja i pomoći.

Mladi danas različito reagiraju na beskućnike – kod nekih izazivaju strah, neki smatraju da su sami krivi za takvu situaciju, neki bi možda i htjeli pomoći, ali ne znaju kako… Kakvo je tvoje iskustvo volontiranja i rada s njima? Koje promjene je to donijelo u njihov, ali i tvoj život?

Moji prvi dani volontiranja s beskućnicima bili su bez očekivanja i predrasuda, ali naravno da je prisutna neka doza neizvjesnosti i straha od nepoznatog. Prva i osnovna stvar koju sam naučila jest da su oni osobe kao i svi mi, osobe koje imaju potrebu za pažnjom, domom, ljubavi kao i svaki drugi čovjek, samo ih je neki splet okolnosti u životu doveo do ulice. Volontirajući s njima više od godinu i pol, naučila sam više cijeniti stvari koje imam, koje su mi jednostavno dane kao mogućnost, naučila sam cijeniti osobu bez obzira na njezino materijalno stanje. Nekad je moj loš dan popravio veseli osmjeh jednog beskućnika koji je bez doma, obitelji, novaca, a ipak pronalazi sitnice koje ga uveseljavaju.