"Mladi vjernici mi daju nadu i hrabrost"

Tridesetjednogodišnji svećenik Odilon Gbènoukpo Singbo, rodom iz Benina, prvi je misionar u Hrvatskoj. U našoj je zemlji bio na teološkom studiju te se u sedam godina već udomaćio, zavolio našu kuhinju, ljude ... Trenutačno je na službi u Kerestincu kao župni vikar, a mi smo u razgovoru saznali kako se živi u njegovoj rodnoj zemlji Beninu, kolika je važnost Crkve u tamošnjem društvu, nedostaje li mu njegova domovina - a sve u prigodi posjeta pape Benedikta XVI. njegovoj zemlji ovog vikenda.

Papa Benedikt XVI. ovoga se vikenda nalazi na apostolskom putovanju u Beninu - tvojoj domovini. Kakva je zemlja Benin? Čime se ljudi tamo bave?

Najprije je potrebno reći da se Benin nalazi u zapadnoj Africi - susjedne zemlje su Nigerija, Togo, Niger i Burkina Faso, na jugu je Atlantski ocean. Benin je jedna od najsiromašnijih afričkih zemljama. Ljudi se uglavnom bave poljoprivredom, ali ne u onom smislu u kojem je mi poznajemo - ljudi tamo nemaju stoku, nego se uglavnom bave zemljoradnjom. Ne rade to da bi od toga nešto pretjerano zaradili, nego više za preživljavanje. Muče se, bore se! Zanimljivo je da tamo ima mnogo visokoobrazovanih koji su diplomirali na raznim fakultetima, ali ostaju bez posla. Jedino mjesto gdje se ljudi lako "zaposle" je Taxi-Motor - vozeći motore kao taksi. To je jako rašireno prijevozno sredstvo u Beninu.

U Beninu je danas oko 23% katolika. Kako živi i djeluje Crkva u Beninu? Koliko stanovništvo cijeni Crkvu?

Snaga Katoličke Crkve je u Beninu neupitna i jako bitna, ne samo u životu vjernika, nego i u životu ljudi druge vjere. Crkva je imala snažnu ulogu u političkoj povijesti zemlje, posebno 90-ih godina kada je zemlja bila na rubu rata zbog raznih političkih i ekonomskih kriza. Ovdje je puno Bog pomogao preko biskupa Isidore de Souze. Crkva dosta djeluje i karitativno, što se i podrazumijeva u zemlji u kojoj ima mnogo nezaposlenih, ljudi bez krova nad glavom, bez kruha… I državna vlast dosta cijeni mišljenja biskupa o važnim pitanjima za sudbinu naroda. Zahvalni smo Bogu na tome, ali najviše na stavu vjernika katolika koji su jako optimistični, dosljedni u svojoj vjeri, dosta mole, posjećuju nedjeljnu misu bez problema…

Živiš u Hrvatskoj već sedam godina. Kako si dospio ovamo?

Došao sam u Hrvatsku prije sedam godina upravo zahvaljujući misijskom prijateljstvu između moje afričke biskupije Porto-Novo i Varaždinske biskupije. U Africi sam krenuo u bogosloviju 2000. godine, tamo sam studirao filozofski dio naše formacije, a tu sam došao nastaviti teološki dio na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Nakon što je vlč. Toni Štefan završio svoje misijsko djelovanje u mojoj afričkoj biskupiji, biskupi (blagopokojni biskup Marko Culej i moj tadašnji biskup Marcel Agboton) su se dogovorili da se nastavlja ta misijska veza. Tako sam ovdje došao s kolegom Alexandrom Djivoedom. Eto, to taj put koji me ovdje doveo.

Koliko bi tvoj svećenički posao u Beninu bio drugačiji od ovoga u Hrvatskoj? Možeš li usporediti svećeničku službu ovdje i tamo?

Nakon svećeničkog ređenja 15. kolovoza 2009., vratio sam se odmah u Hrvatsku na molbu našeg kardinala Josipa Bozanića, tako da konkretno nisam potpuno u pastoralnom djelovanju u Beninu, ali svoj godišnji odmor najviše služim tamo pomažući kolegama. Iako znam da su životni uvjeti tamo drugačiji, teži čak, čini mi se da je jako lijepo biti svećenik u Beninu. Ovdje se mnogi ponašaju kao da im ne treba svećenik dok im je ono materijalno na mjestu. No, kad život malo pritisne, onda traže Boga. Možda se varam, ali ima ovdje mnogih koji nisu više povezani s Bogom iz normalne ljubavi prema Bogu, nego iz nekih računatosti. Kao da su umorni ili razočarani sobom.
Ono što govorim nije neko opće opažanje, jer ovdje poznajem divne vjernike, posebno među mladima koji me svojim angažmanom daju nadu i hrabrost. U Africi bih sigurno više djelovao na karitativnoj razini nego  ovdje.  Možda bi moj rad tamo bio dinamičniji, jer je takav tempo.

Nedostaje li ti tvoja domovina? Što ti najviše nedostaje? Planiraš li se vratiti u Afriku?

Jako mi nedostaje moja domovina. No, prednost svećenika je u tome da je u bilo kojoj Crkvi uvijek kao doma. A tamo gdje čovjek osjeća da je prihvaćen i da ljudi cijene ono što radi, tamo se uvijek osjeća kao doma. Što mi najviše nedostaje? Moji roditelji, to se podrazumijeva. Oni žive u selu tako da je kontakt s njima malo teži što ponekad stvara zabrinutost jer nemaju struju, nemaju telefon ni mobitel. Sve što čujem o njima obično čujem preko prijatelja koji ih posjećuju. No, znam da se Bog uvijek na najbolji način pobrine o roditeljima svojih svećenika. U to sam uvjeren. Planiram li se vratiti? U to nema sumnje ako me Bog poživi, makar se tamo vratio sa štapom. No, najbitnije je što imam priliku svake godine ići tamo za godišnji odmor.

Papin apostolski pohod Beninu drugi je posjet Svetoga Oca Africi - nakon Kameruna i Angole u 2009. godini. Koliko, prema tvome mišljenju, taj posjet znači i za Benin, ali i za Afriku u cjelini?

Ne znam koliko ste pratili ovdje vrijeme prije Papinog dolaska. Obično su ljudi kritični, pa se čuju svakakvi komentari. Osobno sam dosta čuo kako će Papa doći i otići i sve će biti kao prije. Ali, danas kada promatramo te trenutke, svaki ozbiljan čovjek (ne)vjernik može reći - Papa nam je donio radost i nadu. I to je činjenica. Zato Papin pohod Beninu itekako puno znači tom narodu, posebno ove godine kada kao mlada kršćanska zemlja slavimo 150. obljetnicu evangelizacije. Uglavnom, za mene ništa neće biti kao prije, i to se već vidi u danima pripreme za taj jedinstveni pohod koji nije dan svim zemljama.

Povod Papina posjeta Beninu je 150. obljetnica početka misija u Beninu. Kako ti vidiš budućnost i napredak misijskoga djelovanja?

Ako gledamo stanje kroz ovih 150 godina evangelizacije, tj. od 1861. godine kada su prvi misionari došli na obalu Ouidah, možemo samo Bogu reći hvala što polako, ali sigurno vodi svoj narod. Budućnost Crkve tamo ovisi o slici sadašnjosti. A trenutna slika je takva da ima dosta duhovnih zvanja, čak bogoslovije ne mogu sve primiti jer nemaju toliko kapaciteta. Dosta rastu katoličke zajednice u našim biskupijama. Na isti način se osnivaju druge župe. Iz moje ljudske perspektive vidim tu plod ozbiljnog rada misionara koji su bili tamo. Ali i ozbiljnost rada domaćih svećenika nakon odlaska misionara. Naravno, posebno je važan našim biskupima pastoral duhovnih zvanja kroz različite intervencije po župnim zajednicama. Uglavnom 150 godina je prilika za inventar, ali i novi početak za ispravljenje promašaja, za nastavak s onim što je do sada bilo dobro, a ima puno toga dobroga.

U Beninu će biti potpisan i završni dokument Sinode za Afriku koja je održana u Vatikanu u listopadu 2009. godine. U središtu Sinode bili su pomirenje, pravednost i mir. Kakve napretke, prema tvome mišljenju,  može donijeti afričkom kontinentu Sinoda?

Velika većina afričkog stanovništva živi u stanju manjkavosti najpotrebnijih dobara i usluga. Više nego ikada, sudbina Afrike ovisi o bogatim zemljama koje su nažalost spremne dati jednom rukom, ali još spremnije uzeti dvostruko drugom rukom. Njihov je cilj da imaju snažnu kontrolu nad tijekom političkog, ekonomskog, društvenog, čak i kulturalnog života afričkih naroda. Ovdje se izvršava okrutna politika moćnika. U svemu tome, ne smijemo zaboraviti da je ruka koja daje ona koja vlada, a Afrika i dalje ima ruku tih moćnika na velikoj brizi.

Sinoda je imala za temu: "Crkva u Africi u službi pomirenja, pravde i mira: 'Vi ste sol zemlje… Vi ste svjetlo svijeta' (Mt 5, 13.14)" Prema tome, važno je bilo promotriti razloge prisutnosti mržnje, nepravde i ratova na tom kontinentu. S druge strane, nužnost druge Sinode povezana je s patnjom afričkih naroda, dehumanizacijom i potlačenošću koje i dalje vladaju kontinentom. Ta je patnja u uskom odnosu spram pravednosti i mira koji se slabo vide u upravljanju društvenim, političkim i ekonomskim stvarnostima. U mnogim segmentima se može primjetiti da Afrika proizvodi ono što ne konzumira, a konzumira ono što ne proizvodi. To je žalosno. Dakle, sinoda je imala ne samo teološko-crkvene problematike, nego i društvene, političke i ekonomske. I to očekuju afrički vjernici.

U afričkoj Crkvi, uz "hijerarhiju" veliku ulogu itekako imaju laici. Oni zaslužuju temeljnu formaciju za svoju aktivnu prisutnost u afričkom društvu. Jedino na taj način može se ostvariti duhovnost angažmana u svijetu koja ima svoj izvor i snagu u euharistiji. Posebno mi je drago da će Papa predati cijeloj afričkoj Crkvi takav važan dokument upravo u mojoj rodnoj zemlji. I uvjeren sam da će puno pomoći vjernicima i pastirima u još većem zauzimanju za pomirenje, mir i pravdu na tom kontinentu. Jedva čekam da pročitam što nam poručuje Sveti Otac u tom dokumentu.