"Obogatili" smo se u Gani

Sredinom srpnja u Hrvatsku su se nakon gotovo godinu dana izbivanja vratili salezijanski volonteri Igor Žnidarić i Krešimir Mihić koji su svoj misijski poziv ostvarili u Gani u salezijanskom školskom centru.

Odakle vaš poziv za misije? Kada se ta želja u vama javila?

Igor: Prvenstveno kao vjernik služio sam Gospodinu na razne načine, ali sam uz sve to želio napraviti nešto posebno u svome životu, nešto što će proslaviti Boga na jedan poseban način. Gospodina sam molio da me iskoristi negdje gdje On misli da bi najbolje mogao izraziti talente koje mi je podao. Ubrzo na misi u crkvi Marije Pomoćnice na Knežiji Gospodin mi je odgovorio na molitvu. Nedjeljnu misu predvodio je don Danko Litrić, misionar iz Ruande. Slušavši njega osjetio sam kako mi Bog stavlja volju svoju na srce moje. Već mnogo puta sam čuo o misijama, ali ovaj put se dogodilo nešto posebno, kao neki zov izdaleka. Dalek, a toliko jasan i razumljiv. Uglavnom taj se zov pojačavao i približavao svakoga dana, bio je sve jasniji i sve razumljiviji.
Krešimir: Želja za misije javila se kroz Igorovo pitanje: "Da li bi ti htio ići sa mnom u misije?", a poziv je definitivno došao od Boga. Naime, Igor i ja smo dugogodišnji prijatelji i on mi je krajem 2009. godine rekao, tj. povjerio kako ima neopisivu želju za otići negdje u Afriku u misije i pitao me da li bih htio poći s njim. Moj odgovor je glasio kako se stvarno divim ljudima koji odu u misije i posvete jedan dio svog života ljudima u potrebi te da bih volio otići, ali da nisam siguran u to i da za tako nešto moram moliti i vidjeti da li je to Božja volja ili moj trenutačni hir. Morao sam biti siguran jer ako je riječ o hiru i ako me on prođe za 2 mjeseca, onda to ne bi bilo to. Tako sam počeo moliti na nakanu da mi Bog da znak da On to želi od mene i uskoro sam ga i dobio, u srce mi je stavio svoj odgovor, no o tom iskustvu bih mogao puno pisati, pa o tome nekom drugom prilikom.

Kako i koliko dugo ste se pripremali za odlazak u Ganu?

U siječnju 2010. godine, kada smo obojica bili sigurni da nas Bog poziva, susreli smo se sa don Ivanom Šibalićem u crkvi Marije Pomoćnice na Knežiji i ispričali mu kako bi htjeli poći u misije. Potom smo se uključili u rad novoosnovanog volontarijata na Knežiji u sklopu kojeg su organizirana razna humanitarna događanja u cilju prikupljanja novčanih sredstava potrebnih za školovanje učenika "Don Bosco Technical Institute" u Ashaimanu. Uslijedile su pripreme u Katoličkom školskom centru Žepče, gdje smo učili o don Boscovom preventivnom sustavu i primjenu tog sustava u volonterskom radu. Bili smo i na pripremama kod don Ivana Stojanovića koji nas je uputio u kulturu, običaje i život Ganaca, jer je i sam proveo 18 godina svoga života u Gani. Obavili smo i potrebna cijepljenja protiv zaraznih bolesti te riješili pitanje vize. Ukupno smo se 6 mjeseci pripremali za odlazak.

Koje su bile vaše dužnosti u Gani?

Naš volonterski rad obavljali smo u srednjoj tehničkoj salezijanskoj školi "Don Bosco Technical Institute" u Ashaimanu, malom gradu nedaleko od glavnog grada Accre. Tamo smo radili kao profesori informatike i to nam je bila glavna dužnost. Uz obveze u školi imali smo i obveze prema zajednici, a to je svakodnevna molitva te krunica s dečkima iz hostela koji se nalazi u sklopu škole. Igor je imao i dodatnu nastavu za treću godinu elektroničara, dok sam ja ponedjeljkom i petkom obavljao administrativne poslove kod provincijala. Surađivali smo i s uredom koji se bavi rasporedom novca za školarine, dakle, fotografirali smo učenike i vodili brigu da na popisu učenika za koje smo skupili novac budu oni učenici koji su u najvećoj potrebi. Za dečke iz hostela svaki smo petak organizirali filmske večeri, a jednom tjedno održavali smo vjeronauk za učenike škole kako bi im što više približili našeg Gospodina Isusa Krista. Osim toga, puno smo se družili i razgovarali sa dečkima iz hostela o raznim temama, njihovim brigama i problemima. Bili smo im pravi prijatelji te moralna i duhovna podrška. Uz te obveze vezane za Ashaiman imali smo i obvezu prema našem volontarijatu. Tako smo redovito pisali blog (http://hsv-gana.blogspot.com/) te osmišljavali nove projekte za Volontarijat na kojima ćemo raditi u skorije vrijeme.

Koji su najveći problemi mladih u Gani? Kako im salezijanci pomažu u rješavanju tih problema?

Središnji problem je siromaštvo i nemogućnost školovanja zbog toga što ne mogu platiti školarinu. Iako ih razne udruge iz Europe pomažu u jednom djelu, učenici u Gani moraju participirati u plaćanju školarine i tu se očituje taj problem jer većina roditelja nije u mogućnosti platiti do punog iznosa školarine. Tako se nerijetko događa da djeca odustanu od školovanja, pa su primorana raditi kako bi sami mogli platiti školu. To dovodi do drugog problema, a to je premala plaća za osnovne životne potrebe, a kamoli za platiti školarinu. Na ulicama Gane možete vidjeti djecu, čak i u dobi od 3-4 godine, i mlade kako prodaju vodu, razne sitnice, voće... noseći to sve u prevelikim posudama na njihovim malim glavama radeći od jutra do mraka za čistu mizeriju.
Ogroman problem su i tzv. djeca ulice. Mnoga djeca ulice odrastaju bez roditelja iz razloga što su ih ostavili ili umrli zbog bolesti. Djeca koja su rođena na ulici najugroženija su, jer se uvijek nalaze u konstantnoj opasnosti bilo od raznih bolesti, bilo od kriminala i raznih protuzakonitih postupaka. Danas na ulicama Ashaimana i Tema New Towna živi oko 23.000 djece ulice, a ta brojka raste iz dana u dan. Salezijanci su u Tema New Townu izgradili Dominic Savio centar, gdje se toj djeci organiziraju ljetni kampovi i osnovna škola. Ovdje u Dominic Savio centru djeca ulice od salezijanaca dobivaju ono što im većina roditelja ili rodbine ne mogu pružiti, a to je prvenstveno ljubav i hrana (fizička i duhovna) te edukacija. Srce nam se slamalo kada smo od salezijanaca slušali u kakvim se sve situacijama nađu i nalaze ta nevina dječica...

Što si ti dobio boravkom u Gani?

Krešimir: Prije svega, obilje Božjeg blagoslova kroz rad s djecom i kroz druženje sa tim prekrasnim ljudima. Jako sam se promijenio i sada na životne stvari gledam drugim očima. Naučio sam cijeniti nama tako uobičajene stvari poput hrane, struje i vode. Naučio sam cijeniti ljude bez obzira čime se bavili i kako izgledali. Možda će malo smiješno zvučati, ali sada dok bilo što kupujem, prvo preračunam koliko bi se obitelji moglo prehraniti ili učenika školovati s tim novcem.
Igor: U Gani sam dobio jednu sliku pravog odgoja koji je postojao nekoć davno kada su naše bake i djedovi bili mladi. Poštovanje odraslih i svih ljudi oko sebe, neupitna vjera u Boga, nesebično davanje sebe, kultura ponašanja i još mnoge druge etične stvari koje su nestale u našim takozvanim velikim i kulturološkim zemljama. Ustinu sam dobio mnoge nove poglede na život, nova razumjevanja, shvaćanja, jedno od najvažnijih stvari sam naučio da ne treba toliko žuriti u životu kao što mi to radimo u takozvanim naprednim zemljama, nego da moramo imati vremena za Boga, sebe i za ljude oko nas, jer sve ostalo je prolazno.

Kakav ti je bio osjećaj vratiti se nakon godinu dana u Hrvatsku?

Igor: Prvenstveno mali šok jer svi oko tebe su bijeli. Uistinu osjećaj je bio stvarno poseban kada ponovo možete zagrliti svoje roditelje, rodbinu, prijatelje, kada vam nepce osjeti onaj predivni okus kulena, pršuta, sira i kojekakvih delicija koje tamo ne postoje. Mogu reći da sam prvih tjedana imao osjećaj kao da sam došao na neki odmor i da se moram vratiti nazad. Sve mi je bilo malo čudno. Tamo se naviknete na sve svoje obaveze i one vam postanu jedna rutina. Odjedanput je sve to stalo, ponovo mi se vratila neka moja privatnost (ona ne postoji u Africi), neki moj fizički mir, a s druge strane falili su mi moji mladi prijatelji i moj život s njima.
Krešimir: Bila je to kombinacija radosti i tuge... S jedne strane bio sam radostan zbog toga što sam nakon godine dana zagrlio svoje roditelje, obitelj i prijatelje, a s druge strane tužan što sam u Gani ostavio toliko dragih ljudi za koje samo Bog zna da li ću ih ikada više vidjeti. Naravno, osjećaj sitosti u trbuhu...predobra klopica i mamina kuhinja su upotpunili doživljaj.

Što je najpotrebnije osobama koje žele ići u misiju i iz kojeg razloga treba netko ići tamo?

Prije svega, osobama koje se odluče otići preko salezijanaca, potreban je ispravan razlog zbog kojeg treba ići u misije, a to je evangelizacija. Dakle, prenošenje Božje riječi kroz rad s mladima, te puno ljubavi i želje za rad s djecom. Toj djeci treba jedna utjeha, velika ljubav i nada za budućnost. Treba i puno odricanja i žrtve, jer ostaviti svoje poslove i obitelji (kako je bilo u našem slučaju) i otići nije nimalo lako. Svima koji nemaju jasan razlog za odlazak u misije, preporučamo da dobro razmisle o takvom pothvatu.