Znakovi vremena

Ova sintagama je uvijek bila aktualana. U svakom trenutku ljudske povijesti, pa tako i danas, treba znati pročitati upravo njih, znakove vremena. Kako bismo mogli znati kako se postaviti u nekoj situaciji koja nas može zadesiti u današnjem svijetu, važno je razvijati tu sposobnost. Kako bi Crkva mogla izvršavati zadaću koja joj je povjerena, ona mora znati čitati znakove vremena i tumačiti ih u svijetlu Evanđelja. Jedino tako može dati prave odgovore na čovjekova vječna pitanja o sadašnjem i budućem životu i njihovu odnosu. Iz svega nam je jasno da moramo upoznati svijet u kojem živimo kako bismo znali u njemu živjeti i djelovati.

Što je to prava sloboda?

Konkretno, u današnjem svijetu se promjene tako brzo i usporedno događaju i šire se po cijelom svijetu da ih je jako teško pratiti i prepoznati na vrijeme. Ljudska osoba se nikad nije dičila većom slobodom i individualizmom, a ipak pada u sve veće ropstvo, a da toga nije ni svjesna. Upada u ropstvo novca, ljudi postaju žrtve modne industije i sluge pokorne televiziji. To su sve ropstva današnjeg čovjeka koji toga nije ni svjestan, naprotiv, to ropstvo naziva svojom slobodom. Toliko ga je to obuzelo. Teško je današnjem čovjeku objasniti da sloboda nije jednaka radim što želim. Nije slobodna ona osoba koja može kupiti sve što poželi i otići gdje god poželi. Nije sloboda istražiti neistražene planete poput Marsa. Nije sloboda odabrati abortus. Nije slobodan onaj čovjek koji ima dobru karijeru i kome se svi klanjaju i služe. To su najveća ropstva današnjeg vremena. Nikad svijet nije bio bogatiji i razvijeniji, a opet ima toliko ljudi koji gladuju i smrzavaju se, oboljevaju i umiru, a da nisu dobili prikladnu njegu i pomoć. Kako to? Zašto se to događa? Kako Bog to dopušta? Sva se ta pitanja javljaju u današnjem čovjeku. Zato zadaća Crkve nije ni malo lagana. Treba čovjeku u svjetlu evanđelja posvijestiti te činjenice i prodrmati ga te doprijeti do same dubine srca da shvati što je istinska sloboda i život „punim plućima“, sam Isus Krist i vjera u Njega. Ona osobađa i daje odgovore na sva životna pitanja.

Težak je to zadatak jer se današenjem čovjeku može teško prići. Crkva je u teškom položaju u današnjem svijetu i uvijek je pod povećalom. Svaka, i najmanja, pogreška Crkve se osuđuje. I to ne bi bio problem, da se ne osuđuje samo pogreška, već se osuđuje Crkva kao takva. Tjeskoba i strah često prelaze u ogorčenost i razočarenje. Nada tone i gubi se. Samo uz pomoć Duha Svetoga i vođeni njegovim nadahnućem možemo pročitati znak vremena i djelovati u skladu s Evanđeljem te dati odgovore nekome tjeskobnom i ogorčenom ljudskom biću. No, Crkva ne bi imala nikakve mogućnosti prići takvim ljudima da oni sami nisu izazvani tim pitanjima i sami ne traže odgovore. Traže ih na sve moguće načine i na svim mjestima, samo kako bi do njih došli. Crkva to treba prepoznati i znati kako u tim trenutcima takvom čovjeku pristupiti i pomoći, skratiti mu put traženja odgovora koji su svi u Evanđelju. Evanđelje je uvijek aktualno, samo trebamo znati kako ga i kada korisiti uz pomoć Duha Svetoga. U njemu su svi odgovori i dužni smo ih drugima navjestiti jer nas je to Krist poslao činiti. Konstitucija Gaudium et spes (GS 4) zato završava jako važnom konstatacijom: U tako zamršenoj situaciji mnogi naši suvremenici nisu u stanju pravo raspoznati vječne vrijednosti niti su ih sposobni valjano uskladiti s novim. Otuda ih spopada nemir i oni se trzaju između nade i tjeskobe kad se pitaju o sadašnjem toku događaja. Taj tok ljude izaziva, štoviše sili ih da traže odgovor.   

Crkva je moderna

Možete li danas zamisliti život bez mobitela ili kompjutera?  Na primjer, nekada su naše bake i mame govorile kao da si pao s Marsa kad bi netko rekao nešto neshvatljivo i neprihvatljivo. Danas, evo i Mars nije nešto nedokučivo i nepoznato. Možemo se onda složiti sa saborskim ocima kada kažu da je tehnika nastoji zagospodariti svijetom i svemirskim prostorima. Kako čovjeku nikad nije dosta, on ide i korak dalje, pa ne samo da želi zavladati prostorom, on želi zavladati i vremenom. Prošlošću kroz razne povijesne znanosti, budućnošću s prognoziranjima i planiranjem. Nikako se ne možemo pomiriti s time da neke stvari i dijelove zemlje ili izvan nje ne možemo dokučiti. Čovjekov um želi zavladati svime i sve podrediti sebi. Sve što je izvan toga današnji čovjek teško prihvaća, pa tako i istine vjere. Crkva se nalazi pred velikim izazovom. Optužbe da je konzervativna i zatvorena za nova istraživanja nisu bezazlene. Pozvani smo onda biti moderni. Biti moderni u smislu praćenja rasta i razvoja čovjeka, njegovih potreba i želja. Biti moderan nije loše za Crkvu, moramo naći moderan način prenošenja Evanđelja. Biti u korak s vremenom kao što je i sam Gospodin u svome vremenu to znao i činio. Samo moramo prihvatiti izazov.

Tardicionalno vs. moderno

Tradicionalne vrijedosti? Što je to? Tradicionalno vs. moderno? Teško je prihvatiti, ali u današnje vrijeme ono tradicionalno je ujedno i ono zastarjelo. Iako su to vrijednosti koje su nam roditelji usađivali od malena, shvaćene su stromodnima i neprihvatljivima za današnjeg čovjeka. Mladi ljudi shvaćaju svoju važnost u društvu i žele što prije zauzeti svoju ulogu u njemu. Žure se odrasti, ali ne i preuzeti odgovornost za svoje postupke. Roditelji i obrazovne ustanove zato imaju poteškoća u odgoju mladog čovjeka, koji ne trebaju više njih kako bi došli do informacija i novih znanja. Na tržištu im se svašta nudi i jedan klik na internetu donosi odgovore na sva njihova pitanja ili barem oni tako misle. Sve te nove prilike u životu mladog čovjeka utječu i na njegov vjerski život. Nije sve negativno, naravno. Mladi čovjek je danas lišen nekih praznovjerja i magičnog shvaćanja svijeta upravo zbog toga izoštrenijeg kritičkog shvaćanja. Zato im je lakše doći do življeg iskustva Boga. Negativna strana je ta što je mlade ljude zahvatila i ravnodušnost prema vjeri i vjerskom životu. Problem ravnodušnosti je jako rasprostranjen u svijetu mladih, ali i svih drugih. Potpuno odbijanje Boga i ravnodušnost danas nisu ništa neobično i nisu više stvar pojedinca. Danas se takav način razmišljanja proteže i kroz razna područja kao način napretka i neki novi humanizam. Zahvatio je i mnoge znanosti i područja ljudskog života i zato su mladi ljudi jako zbunjeni. Crkva u ovom slučaju ne smije ostati ravnodušna. Njezina gorljivost i ljubav prema Bogu i čovjeku upravo ovdje mora biti najočitija i najjača.

Ljudsko srce

Kada spominjemo sve ove neuravnoteženosti u svijetu, moramo se vratiti na početak svih ovih poteškoća, a to je u ljudsko srce. Čovjeka uz sve podjele u svijetu u kojem živi najviše brini i muči podjeljenost unutar njega samoga. Čovjek se lomi između svjesti da je slab i u nekim situacijama nemoćan i svijesti da u životu mora biti netko i nešto te mora uvijek težiti nečemu većem i usmjeriti sve svoje snage na ostvarenje vlastitih želja. Prisiljen je birati, u svoj toj količini želja i mogućnosti, te ga to tjera na izbor i odricanje. Slab je i grešan pa se lomi u sebi jer često čini ono što ne želi, a ono što želi ne čini. Nije lako uravnotežiti ni samoga sebe, a kamoli svijet oko sebe. Često sam čula uzrečicu „Budi promjena koju želiš vidjeti.“ Kad bi to bilo tako lako učiniti. Uvijek želimo promjeniti sve oko sebe i druge oko sebe, ali sebe same nije lako i često ni ne želimo mjenjati. Čovjek se oduvijek s time mučio i pokušavao to uravnotežiti. Ne možeš se ni promjeniti niti poboljšati ako gledaš na zemaljske stvari i zemaljske potrebe. Upravo ovaj osjećaj prevelike sigurnosti u sebe je najveći problem čovjeka. Padnemo često u zamku da je ono materijalno ono što nas čini boljima i važnijima u tuđim očima, ali i u očima samih sebe. Čeznemo za materijalnim dobrima i mislimo da je to ono što nam donosi sreću, radost i nadu i rješava nas svakog problema i tjeskobe. Novac je ubiti veliki okov i veliki teret, a današnji čovjek ga krivo tumači kao najveći blagoslov i vrijednost. Mi danas znamo cijenu svega, a vrijednost ničega. (O. Twist). No, moramo doći do spoznaje da je ono što nam Bog daje najvrjednije. To, također, moramo drugima pokazati primjerom. Ako propovjedamo nadu, ufajmo se. Ako propovjedamo vjeru, vjerujmo. Ako propovjedamo zajedništvo, budimo tu jedni za druge. Što god činimo, budimo slobodni što to činimo i živimo ono što propovjedamo. Krist je tako živio i na to nas je i pozvao i s tim nas je poslanjem poslao.