Vjernik i socijalni nauk Crkve

Svaki čovjek ima svoje egzistencijalne potrebe. Konačno, svaki čovjek ima pravo na egzistenciju dostojnu čovjeka. Svakodnevno se javljaju poteškoće oko ostvarenja i slobodnog pristupa osnovnim uvjetima života kako bi svaki pojedinac živio životom dostojnim čovjeka. I sami smo svjedoci današnjeg stanja vremena i društva gdje su mnogi pritisnuti zbog gubitka posla ili nemogućnosti zaposlenja, čime bi aktivno ostvarivali život dostojan čovjeka. U takvim i sličnim prilikama ljudi su oduvijek tražili pomoć onih koji djeluju u Božje ime.

Srce od kamena ili srce od mesa

Svjesni smo da se ovozemaljski život mora živjeti u dostojanstvu koje je Božjim stvaranjem zajamčeno svakoj ljudskoj osobi od začeća do prirodne smrti i u tom smislu i iz tog izvora Crkva svijetu svjedoči da je čovječje zalaganje za drugog i za svakog čovjeka upisano u dubinu ljudske naravi i smisla. To su izvori svakog socijalnog djelovanja Crkve i ljudi dobre volje. Zalaganje za drugoga proizlazi iz ljudskog srca od mesa, a ne iz kamena srca koje vidi samo svoje interese. Socijalno djelovanje vjernika izraz je vlastitog poistovjećivanja sa osobom u potrebi po uzoru na Isusa Krista. Zato nas papa Franjo, u svojoj Poruci za svjetski dan mira 2014. godine, opominje da u društvu „ne postoje životi s kojima se postupa kao s otpadom“ jer „svi uživaju jednako i nepovredivo dostojanstvo“ te je to zahtjev nama da „nitko ne smije ostati ravnodušan prema sudbini braće“. Tako će vjernikovo socijalno djelovanje doživjeti vrhunac kad ono bude izraz čovjekove nutrine, tj. pozitivni, zapravo božanski poriv čovjekove nutrine, a ne puko pomodarstvo i čisti marketing.

Na poslu i u školi činim dobro

Crkveni socijalni nauk i socijalno djelovanje ne iscrpljuje se samo u karitativnom djelovanju prema siromašnima već mora biti prisutno u svakom obliku privatnog i javnog života vjernika. Tako će svaki vjernik u svakom vremenu i mjestu svoga boravka u društvo i skupine unositi duh Crkvenog socijalnog nauka koji slijedi Isusov zahtjev „zaista kažem vam, štogod učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40). Najmanji u ljudskom društvu i okruženju pojedinaca su oni najpotrebniji koji su odbačeni iz društva. Socijalni nauk Crkve jasno kazuje da se vjera ne smije skrivati jer vjera tek postaje vjera kad se javno svjedoči djelima u društvu. Vjernik i čovjek dobre volje traži način i savjet kako biti dostojanstven u odnosima s drugima u kojima se ne želi povrijediti ni pogaziti drugoga.

Dostojanstven ljudski život traži da se u drugome prepozna sebe, a naš će odnos prema drugome biti odraz našeg odnosa prema sebi. Zasigurno nitko sebi ne želi zlo. Crkveno socijalno učenje daje savjet i pokazuje put ljudskom suživotu u društvu. Crkveni socijalni nauk je putokaz pojedincima u svim njihovim profesijama i zanimanjima. Vjernik je svjestan da njegova socijalna dimenzija vjere mora biti prisutna i na njegovu radnom mjestu, na ulici i u slobodnom vremenu. Nijedan dio ljudskog života, nijedna profesija, nijedna skupina, nijedno društvo nije isključeno iz poziva socijalnog nauka Crkve koji poziva na civilizaciju poštivanja, suradnje i ljubavi. Civilizacija suradnje, poštivanja i ljubavi mora se ostvarivati i u gospodarstvu, ekonomiji, školstvu, politici, vjerskim zajednicama, ljudskim sredinama i u obiteljima.

Počelo je davno

Crkveni socijalni nauk u sebi nosi zahtjev: „Idi pa i ti čini tako“ (Lk 10, 37). Taj Isusov zahtjev Crkva prepoznaje u svim vremenima. Tako će Crkva (hijerarhija i vjernici) javno ustati u obranu potlačenoga, slaboga, izudaranoga, onoga kome je nanesena nepravda… To se dogodilo i 1891. encklikom Rerum novarum pape Lava XII. koja označuje službeni početak socijalnog nauka Crkve. Tada je neposredni okidač bilo radničko pitanje. Već par godina prije Wilhelm Emmanuel Ketteler postat će poznat po svojim adventskim propovijedima koja govore o rješavanju socijalnog pitanja, čime će kasnije zaslužiti naziv „radničkog biskupa“. Izrazito socijalno zaslužan bit će i poznati Adolf Kolping, Nijemac i svećenik koji će se brinuti za radničku mladež osnivanjem njihovih udruženja i domova (između ostaloga i „Djetičko društvo“ u Zagrebu). Tek smo na početku povijesnog pregleda crkvenih socijalnih djelatnika i aktivnih promicatelja, no svakako moramo spomenuti pape: Ivana XXIII., Pavla VI., velikog Ivana Pavla II. - učitelja socijalnog nauka i Benedikta XVI. s njegovom enciklikom Caritas in veritate - Ljubav u istini. Glavne teme i naglasci socijalnog nauka Crkve predstavljeni su i sadržani u Kompendiju socijalnog nauka Crkve koji je na hrvatskom jeziku izašao 2005. godine.

Želim biti čovjek

Povijesne osobe daju nam primjer socijalnog zauzimanja u društvu. Vjernikovo socijalno djelovanje ne zaobilazi Isusa Krista. Vjera u Isusa Krista potiče nas na socijalno zauzimanje. Tako će nas naša vjera osnažiti za biti čovjekom u svakom vremenu i na svakom mjestu. Biti čovjekom osposobljava nas da činimo dobro, a čineći dobro svjedočimo ljepotu ljudskog suživota. Čineći dobro dajemo svjedočanstvo svojeg pouzdanja i vjere u Stvoritelja, a naše svjedočanstvo ima moć liječenja društva u kojemu su izvrnute vrijednosti. Na nama je da počnemo biti primjerom dobrih djela drugima.