Učini to danas

Zanimljivo je kako se sve ili većina naših sjećanja ili odluka vežu uz određene datume i događaje, uvijek to nekako prilijepimo jedno uz drugo. Ovaj događaj nas podsjeća na ovo, ovaj datum nas podsjeća na ono, tada se dogodilo to, ovo ću pamtiti zbog onoga… Sve je prepuno poveznica. To je u neku ruku i normalno i uopće i ne razmišljamo o tome. To je tako i gotovo. Ovih dana razmišljam i pitam se treba li nam baš uvijek neki poticaj da bismo nešto učinili, je li nas potrebno gurati da bismo krenuli i treba li nas uvijek vući da bismo ustali i sami nešto započeli. Čini mi se da nam uvijek treba nešto na što ćemo se osloniti da bismo nešto poduzeli, pa makar to bilo tako banalno kao što je neki dan, skup nekih brojeva; kao što je neki datum.

“Od sutra počinjem učiti! Od slijedećeg semestra počinjem pisati bilješke! E, slijedeći rođendan ću okrenuti novu stranicu svog života! Iza Nove godine ostavljam cigarete i alkohol. Od ponedjeljka sam na dijeti. Slijedećeg Božića ovo više neće biti ista osoba.” – samo su neki od naših oubičajnih odluka ili, možda da kažem, uobičajenih “odgoda”.

Jučer, DANAS, sutra…

Možemo to gledati na više načina. Možda nam je potrebno vremena da se spremimo za donesene odluke ili možda želimo odgoditi promjenu i što duže ostati zavaravajući se nekim svojim opravdanjima. Zašto nam je potrebno nešto za što ćemo vezati svoje promjene i donesene odluke? Uhvatim i sebe često kako čekam neki blagdan da započnem nešto nanovo. Onda se zapitam čemu to, jer odgađanje mi nikada ništa dobroga nije donijelo, samo podržava moju lijenost, pokvari još nekoliko planova i oduzme vrijeme koje je bilo predviđeno za nešto drugo. Idealno i pravo vrijeme za promjene je danas, sada, jer jedino to posjedujemo. Jučer je prošlo, a za sutra ne znamo ni hoćemo li ga imati. Jedini trenutak koji posjedujem je ovaj sadašnji. Zato, učini to sada, učini to još danas! Svi znamo kako je onaj desni razbojnik jednom rečenicom postigao raj. Ali iza te jedne rečenice je stajao cijeli njegov život. Svi njegovi grijesi tada su pali, a tih nekoliko riječi je pobijedilo cijeli njegov dosadašnji život. Tko zna što bi bilo da je čekao?

I evo, Nova godina je iza nas. Doček je prošao. Ta “najluđa noć” se pretvorila u mirno jutro. Mirno, mamurno, pospano jutro. Sa strane su se mogle čuti svakakve priče: od onoga što će se obući za doček, cure pate jer su kupile štikle na koje nemaju što obući, dečki brinu hoće li biti dovoljno alkohola, neki su u Berlinu, Međugorju, a neki govore što se tu uopće ima čekati kad će ionako samo od sebe doći; noć kao i sve druge. Ne bih sada o tome, jer ispalo bi nadugo i naširoko.

Najvažnija novogodišnja odluka

Uz doček i Novu godinu vežu se i poznate “novogodišnje odluke” koje su uvijek tako optimistične i ponekad pomislimo da ćemo iza tog dočeka dobiti jedno sasvim novo i drugačije društvo. Da se razumijemo, to je jako pozitivno i dobro je biti optimističan, ali je lijepo biti i istinit. Pred kamerama smo jedno, pred drugima smo također idealni, a u sebi često neistiniti. Dao Bog da se sve one naše dobre novogodišnje želje i odluke ispune. Ali ima jedan problem u tome svemu. Moramo biti svjesni da nije sam taj dan Nove godine onaj koji ispunjava želje i ostvaruje odluke, nego su odluke i promjene nešto za što se treba pomučiti i žrtvovati. Jednostavno očekujemo da će se sve samo od sebe riješiti, a mi da možemo prekriženih ruku sjediti čekati. Za svaku promjenu je potrebno vrijeme, da ne kažem puno vremena. Ali zaboravljamo da ne možemo sve vlastitim snagama, zaboravljamo zvati Onoga koji je sve naše grijehe ponio i mučen bio, umro i za nas uskrsnuo. Zaboravljamo Onoga od čijeg rođenja ove godine i brojimo. Zaboravljamo Onoga uz kojeg je sve lakše i uz kojeg su promjene ostvarive. Kad bismo izbacili riječ “zaboravljamo” sve bi bilo idealno, ali nažalost još uvijek je prečesto prisutna.

Promjena zahtijeva mnoga odricanja, a znamo da se nije lako mijenjati, nije lako sebi uskratiti i sebi zapovjediti. Ponekad se lakše boriti protiv mnogih nego protiv svoga “ja” i puno je lakše mijenjati druge. Na drugima dobro znamo što bismo promijenili, a na nama samima nam sve nekako djeluje na mjestu. Teško je pokoriti svoje misli, svoje riječi, svoja djela. Teško je pokoriti svoje tijelo, svoje navike i svoje ovisnosti. Ali tek tako možemo naprijed. Bog nas ne sili, Bog nam je dao slobodnu volju da se slobodno odlučimo za Njega. I On nam daruje vremena, ali ne smijemo to iskorištavati i igrati se desnog razbojnika; sad ću činiti što hoću, a kasnije ću se obratiti. Kad shvatimo da je s Gospodinom najljepše, da je On zaklon, štit i utvrda naša, ne ćemo se tako lako dati zavesti i odmetnuti od Njega. Zajedno smo na tom putu traženja lica Njegova, zajedno smo na putu odluka, odricanja i promjena.
Zato, zahvalimo Gospodinu za sve ono što je bilo dobro u prošloj godini, i molimo oprost za ono vrijeme kada nismo bili na Božjim stazama, za onda kada smo lutali stazama svojih slabosti. Ali ako već moram imati svoju “novogodišnju odluku” neka to bude odluka da želim posvetiti Gospodinu više svoga vremena, više svojih misli, više sebe. Neka ovo vrijeme bude naša prilika za neki novi početak, ali volio bih da nam ne trebaju uvijek “nove godine” za promjene, nego da shvatimo da je svaki dan trenutak za mijenjanje. Ne mora to biti nešto veliko, može to biti i malenim koracima, ali samo da uvijek idemo naprijed. Imamo Krista kao primjer, što budemo sličniji Njemu to bolje. Želim vam blagoslovljenu novu godinu i da budete što sličniji Onome koji je radi našeg spasenja postao sličan nama.