Što mi zapravo vjerujemo?

Kad bi vas netko pitao zašto vjerujete u Boga, vjerojatno biste mu odgovarajući ponudili svoje razloge. Ti razlozi mogu biti općeniti, a mogu biti i konkretna osobna iskustva ili zapažanja koja su vama dala i još uvijek daju jasnoću Božjeg postojanja. Kad bi naredni niz pitanja išao u smjeru tipa: "A zašto vjerujete baš Isusu? Zašto vjerujete da je On Sin Božji? Što vam daje tu sigurnost?", koji bi bio odgovor? Roditelji, svećenici, vjeroučitelji, propovjednici…?  

Što je to objava?

Učiteljstvo Crkve kao zajednice vjernika u Isusa Krista te njegovo poslanje i spasenje, želi uvijek iznova za sve nas pojasniti što mi zapravo vjerujemo. Pokušava to objasniti s nekoliko polazišta, a jedno je govor o Božjoj objavi. "Objavi?", pitat će se netko. Kakva je to objava? Nekog događaja? Sveti Ivan u svojoj Prvoj poslanici u Novom zavjetu svima nama poručuje: ”Naviještamo vam vječni život, koji bijaše kod Oca i nama se pokazao: naviještamo vam što smo vidjeli i čuli, da i vi imate zajedništvo s nama te naše zajedništvo bude s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom” (1Iv 1,2-3). 

Ovaj biblijski citat iskoristili su crkveni Oci 1960ih na Drugom vatikanskom saboru u početku svog odgovaranja na pitanje što je to objava, kako bi „sav svijet slušajući navještaj spasenja uzvjerovao, u vjeri se nadao i u nadi ljubio“. Svoje razloge nisu počeli tražiti tada. Sliiedili su crkvenu tradiciju i pronalazili odgovore što ih je Crkva i prije davala. Njihove odgovore možemo pronaći u Konstituciji o božanskoj objavi Dei Verbum. 

Bog se može spoznati ljudskim razumom

Kao jednu od prvih postavki, oni pišu da se Bog može sigurno spoznati iz stvorenja naravnim svjetlom ljudskoga razuma. Što to znači? Tko promatra svijet i njegova stvorenja, posebno svoj osobni život kao i ljudsku povijest te o njima promišlja, može doći do spoznaje Boga. No, govor o objavi se ne zaustavlja na ovoj činjenici. Saborski oci nadalje kažu da Bog iz preobilja svoje ljubavi oslovljava ljude kao prijatelje kako bi ih pozvao i primio u zajedništvo sa sobom. Budući da je nakanio otvoriti put spasenja, On se već od početka očitovao praroditeljima. Ali poslije njihova pada On ih je, obećavši otkupljenje, podigao k nadi u spasenje i neprekidno se brinuo za ljudski rod da svima koji – postojani u dobrim djelima – tragaju za spasenjem daruje vječni život. 

Tako je pozvao Abrahama, patrijarhe, Mojsija, proroke, a na kraju „nam je, u ove dane, progovorio u Sinu“ (Heb 1, 1-2). Dakle, poslao je svojega Sina, vječnu Riječ koja prosvjetljuje sve ljude, Isusa Krista, da prebiva među ljudima, da im izloži najdublju nutrinu Božju i dovrši spasiteljsko djelo koje mu je Otac povjerio. Zato Isus – [jer] tko njega vidi, vidi i Oca – svojom prisutnošću i očitovanjem samoga sebe, riječima, djelima  i čudesima, a pogotovo svojom smrću i uskrsnućem od mrtvih te, na kraju, slanjem Duha istine dovršuje objavu ispunjavajući je te potvrđuje božanskim svjedočanstvom da je Bog doista s nama kako bi nas oslobodio iz tmina grijeha i smrti te nas uskrisio na vječni život. Ne treba više očekivati nikakvu novu javnu objavu prije Isusovog ponovnog slavnog očitovanja. A da se njemu povjeruje, potrebna je Božja milost, unutarnja pomoć Duha Svetoga koji treba poreknuti srce i obratiti ga k Bogu. 

Svete knjige napisane po nadahnuću Duha Svetoga

Ono što je Bog objavio za spasenje svih naroda, uredio je tako da to isto ostane zauvijek neiskvareno i da se prenosi svim naraštajima. Zato je Isus potaknuo apostole da evanđelje propovijedaju svima. To su oni vjerno učinili, kako apostoli – koji su u usmenom propovijedanju i u primjerima predali ono što su bilo iz usta, ponašanja ili Isusovih djela primili, a pod utjecajem Duha Svetoga naučili- tako i njihovi nasljednici. A apostolski je nauk zapisan u knjigama Novog zavjeta. Na temelju pak iste apostolske vjere, sveta Majka Crkva drži da su knjige i Staroga i Novoga zavjeta, u cjelini i sa svim njihovim dijelovima napisane po nadahnuću Duha Svetoga. Pri sastavljanju svetih knjiga Bog je, pak, izabrao ljude koje je upotrijebio da bi oni, služeći se svojim sposobnostima i silama, pod njegovim djelovanjem u njima i po njima, kao pravi autori pismeno predali sve ono i samo ono što on hoće.

No, budući da je Bog u Svetom pismu po ljudima govorio na ljudski način, tumač Svetoga pisma – kako bi proniknuo ono što nam je Bog htio priopćiti – mora pozorno istraživati što su autori svetih knjiga stvarno kanili reći i što se Bogu svidjelo otkriti po njihovim riječima. Kako bi namjera svetih pisaca izašla na vidjelo, valja se, medu ostalim, obazirati i na književne vrste. A kako Sveto pismo treba čitati i tumačiti u istom Duhu u kojem je napisano, za ispravno pronicanje smisla svetih tekstova mora se s ne manjom brižljivošću gledati na sadržaj i jedinstvo cijeloga Pisma, uzimajući u obzir živu predaju Crkve. 

Novi zavjet u Starom skriven, a u Novom Stari otkriven

Stari zavjet je prije svega bio usmjeren na to da pripremi i proročki navijesti. Premda njegove knjige sadržavaju također i ono što je nesavršeno i uvjetovano vremenom, one ipak pokazuju pravo Božje odgojno postupanje. Zato mi kao Isusovi vjernici trebamo odano prihvatiti te knjige koje izražavaju živ osjećaj za Boga u kojima su pohranjeni uzvišeni nauci o Bogu, spasonosna mudrost o ljudskome životu i čudesno blago molitava. Bog je, dakle, nadahnitelj obaju zavjeta i sve je mudro rasporedio da je Novi zavjet u Starom skriven, a u Novom Stari otkriven. 

Uz spomenute teme, još se naglašavaju teme brige o pravilnim prijevodima Svetog pisma te njihovom dubljem upoznavanju u zajednicama vjernika. Puno je još toga važnog spomenuto, ali nadam se da vas je ovih nekoliko redaka potaknulo da i sami bacite oko na ovaj dokument i pronađete još drugih zanimljivih odgovora koji nam mogu pomoći u spoznaji Isusa, nas samih i Crkve kao zajednice Isusovih vjernika.

Nastanak ovog dokumenta bio je dug i mukotrpan, a trajao je koliko i sam Sabor. U samim počecima Drugog vatikanskog sabora nije se još imala jasna vizija o posebnom dokumentu koji bi govorio o objavi. Više je motiva potaknulo Crkvene oce na promišljanje o njoj, kao i Svetom pismu i tradiciji Crkve. Koji je naš govor o tradiciji Crkve? Je li tradicija stalna ili se razvija? Što s novim dogmama? Koji je naš odgovor na reformatorski stav o Svetom pismu? Smije li se ono istraživati? U kojem je „omjeru“  Božje nadahnuće i ljudska komponenta samog autora u Svetom pismu? Koji odgovor bi Crkva trebala dati na biblijski pokret koji se od početka 20. stoljeća počeo širiti među vjernicima, a koji potiče na proučavanje Svetog pisma? 

Kako bi se dali odgovori oformljena je teološka komisija. Tokom svih godina sabora predstavljeno je nekoliko shema odgovora. Razlog nalazimo u tome što se tekst morao poboljšavati zbog intervenata i bolje ponuđenih odgovora sudionika Sabora. Na svakoj sjednici bi se glasalo i predlagalo nova poboljšanja. Sam papa Pavao VI ovoj je temi dao na još većoj važnosti kad je u prosincu 1963. nju najavio kao glavnu temu u sljedećem, trećem zasjedanju. Kao jedan od važnih sudionika u raspravama oko ove teme bio je i splitski nadbiskup Franić. A u raznim komisijama koje su dorađivale sheme ovog dokumenta bili su među ostalim i današnji papa, tada kao teolog Joseph Ratzinger, teolozi Karl Rahner, Yves Congar… U posljednjem, osmom javnom zasjedanju, 18. studenog 1965. ovaj je dokument prihvaćen s 2344 od 2350 glasova. Istoga dana papa Pavao VI svečano ga je objavio Crkvi.