Sloboda kao temeljna vrijednost života

Rad Drugog Vatikanskog koncila nije mogao zaobići jednu od temeljnih vrijednosti ljudskoga života, vrijednosti koja u sebi odražava dostojanstvo osobe, a to je sloboda. Tako da sastavni dio dokumenata Drugoga Vatikanskog koncila čini i Deklaracija "Dignitatis humanae" kojoj je cilj iznova istaknuti i probuditi prava osobe na vjersku slobodu. Istoimena Deklaracija proglašena je svečano 7. prosinca 1965. godine, a proglasio ju je papa Pavao VI. 

Pravo na život i na slobodu

Uzmemo li u obzir da je jedva prošlo 20 godina od završetka Drugog svjetskog rata, Deklaracija očito ističe da je istovremeno sve više u ljudskoj savjesti i u savjesti cjelokupne ljudske obitelji rasla svijest o ljudskom dostojanstvu i o ljudskim pravima. Čovjek i cijelo čovječanstvo odlučilo se boriti za svoju temeljnu vrijednost, a ono nije samo pravo na život već i pravo na slobodu. Sve više je rasla svijest o potrebi da se odgovorno odgovori ljudskom dostojanstvu koje je vapilo da bude poštivano i promicano u svim sferama i strukturama ljudskoga djelovanja. Tome u prilog ide i izjava Deklaracije koja u svojoj prvoj točki kaže: „Dostojanstvo ljudske osobe u ovo naše doba iz dana u dan sve više prodire u svijest ljudi, i raste broj onih koji zahtijevaju da ljudi mogu imati i služiti se vlastitom odlukom i odgovornom slobodom u svom djelovanju, ne pod pritiskom, nego svjesni svoje dužnosti“.

Pravo na ispovijedanje vjere

Međutim, valja odmah uzeti u obzir na Deklaracija ne govori o bilo kakvoj slobodi, već o vjerskoj slobodi ili o pravu svake osobe na slobodno i vjerno ispovijedanje vjere, na njezino otvoreno i nesmetano življenje, kao i pravo na slobodno sudjelovanje u bogoslužju. Tome u prilog ide i 18. točka Deklaracije o ljudskim pravima koju proglašavaju Ujedinjeni narodi, a ona kaže: „Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da se mijenja vjera ili uvjerenje i slobodu da se, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje poučavanjem, praktičnim vršenjem, bogoslužjem i obredima“. 

Prema tome, pravo na vjersku slobodu nije samo predmet vjerskih zajednica već i cjelokupnog ljudskog društva koje prepoznaje, prihvaća i poštuje čovjekovu otvorenost transcendenciji, kao i uređivanje osobnoga života prema vjerskim načelima, a koje proizlazi ne samo iz Božjeg dara vjere (odraz njegove milosti), već i iz ljudske slobode da čovjek prihvati i živi dar vjere, ono izvire i iz slobode da prema njoj uređuje svoj život. 

Uzajamno poštivanje u svrhu očuvanja mira

U ovom slučaju se osobito smjera na moralnost na koju potiče vjera, a koju sa svoje strane vjernik ima pravo živjeti u svom svakodnevnom životu, kako u obitelji, tako i u društvu, od čega svoje povlašteno mjesto ima radno mjesto vjernika. Upravo u ovom posljednjem čovjek doživljava svoj najveći vjerski rascjep. Naime, ne treba više tabuizirati taj općedruštveni problem u kojemu se vjerniku na mnogim radnim mjestima ne dopušta djelovati i živjeti prema vjerski odgojenoj ili formiranoj savjesti, bez obzira koliko pozivala na pravednost i opće dobro. Stvara se neprijateljska klima prema onima koji žele otvoreno i vjerno živjeti svoje zajedništvo s Bogom, ali ne samo zato jer vjeruju već jer prihvaćaju Boga kao najvećeg, kao vrhovnog moralnog autoriteta. 

S druge strane, ne treba zanemariti niti činjenicu da se danas vjeru nastoji „preoblikovati“, odnosno učiniti ju fleksibilnijom njezinom otvorenošću sekularizaciji pri čemu sekularizacija pokazuje svoje pravo lice ne samo u netrpeljivosti prema vjerski uređenom društvenom životu već i prema progonu onih koji nastoje vjerno živjeti dar vjere u svim sferama ljudskoga života i rada, koji žele svoju vjeru živjeti i izvan „četiri zida“. Moglo bi se stoga reći da je Deklaracija o vjerskoj slobodi poziv današnjim članovima društva koji promiču sekularizaciju da poštuju na jednak način i one koji vjeruju kao i one koji ne vjeruju, da ne promiče neprijateljstvo među ljudima već uzajamno poštivanje u svrhu očuvanja mira. U tom slučaju Deklaracija jasno ističe: „Odatle slijedi da javnoj vlasti nije dopušteno da građanima silom ili strašenjem ili drugim sredstvima nameće ispovijedanje ili odbacivanje bilo koje religije ili da priječi da tko stupi u vjersku zajednicu ili je napusti“.

Probuditi u ljudskoj svijesti pripadnost Bogu

Iako je sekularizacija po svoj naravi usmjerena ka odmicanju od religijskog uređenja države, ili ka odvajanju Crkve od države, nesumnjivo je da njezino suvremeno lice i nauk puno radikalniji, da ide puno dublje, da želi prodrijeti u ljudsku savjest u kojoj želi maknuti Boga pod svaku cijenu, a postaviti neka nova božanstva. U tom slučaju Crkva prepoznaje da današnji stavovi građanske vlasti nisu samo usmjereni ka odvajanju Crkve od države i brinuti se samo za ono što je carevo već zahvatiti i ono što je Božje, a koje najdublje vrijeđa i pogađa vjersku slobodu, zapravo slobodu da se vjeruje u Boga. 

Stoga je bl. Ivan Pavao II. više puta i na više načina isticao da je čovjek, kao ono što je Božje, put Crkve, da je zadatak Crkve brinuti se za njega i služiti općem dobru ljudske obitelji jer su Božji. Prema tome, jedan o ciljeva Deklaracije jest probuditi u ljudskoj svijesti pripadnost Bogu i usmjeriti ljudsku slobodu ka hrabrom sudjelovanju u Božjem stvarateljskom činu.