Siromaštvo – test naše ljudskosti

Devetsto milijuna ljudi u svijetu gladuje! Svaki osmi čovjek na svijetu je pothranjen! Jedanaest milijuna djece godišnje umire od bolesti uzrokovanih izgladnjivanjem!  Gotovo polovica čovječanstva živi s manje od dva dolara na dan! Čak 43 milijuna Europljana gladuje! Siromaštvo prijeti oko 120 milijuna ljudi u Europi!

Zapanjujući novinski napisi, zar ne? Novinski napisi koji, nažalost, nisu dio sveopćeg medijskog ludila, nisu dio spinova niti teorija zavjera, već podaci surove stvarnosti s kojom se iz dana u dan sve više svjetske populacije suočava licem o lice. Siromaštvo prestaje bit sinonimom za daleke zemlje Trećeg svijeta, ono se uzlaznom putanjom penje na listi globalnih problema postajući najvećim paradoksom modernog društva.

Bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji

I dok gotovo polovica čovječanstva živi na rubu egzistencije, druga polovica ponaša se poput sina razmetnog godišnje bacajući oko 2 milijarde tona hrane (oko 50% proizvedene hrane u svijetu) ravno u koš za smeće. Moderna, umrežena polovica čovječanstva kao da kopira ponašanje Marije Antoanete koja je Francuzima poručila da jedu kolače kad već nemaju kruha, ne znajući da izvan zidina Versaillesa ljudi ne žele odabrati menu, već žele samo hranu. Polovica čovječanstva kao da nije u mogućnosti vidjeti da izvan njihovih zidina žive njihova braća koji osjećaju potrebu za stvarima koje oni uzimaju zdravo za gotovo. Polovica čovječanstva potvrđuje Ghandijeve riječi kako svijet ima dovoljno za svačije potrebe, ali premalo za svačiju pohlepu jer bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji.

Kultura propadanja

"Siromašni ljudi širom svijeta su vaši braća i sestre po Kristu. Nikada se ne smijete zadovoljiti s tim da im date samo mrvice koje su ostale nakon gozbe. Morate odvojiti od svojega izobilja i pomoći im. I morate se prema njima odnositi kao prema gostima za svojim obiteljskim stolom", istaknuo je blaženi papa Ivan Pavao II. kada je uvidio da svijet gubi bitku protiv siromaštva zbog modernog načina života pod geslom: "Nikad dosta!". Papa Franjo odlučio je nasljedovati njegovu bitku protiv gladi i siromaštva nazvavši ih paradoksom modernog društva koje je obilježeno globalizacijom koja istovremeno omogućuje raskoš, upoznavanje s potrebama u svijetu i umnažanje razmjena ljudskih odnosa, te se suočava s onima koji umiru od gladi ili trpe zbog neishranjenosti kao da je to nešto što se ne može izbjeći. „Bacanje hrane je poput krađe od siromašnih“, istaknuo je papa Franjo u svojoj poruci povodom Svjetskog dana hrane, osvrnuvši se na kulturu propadanja u kojoj nas konzumerizam navikava na višak i bacanje hrane do te mjere da zaboravljamo njezinu vrijednost. „U toj kulturi propadanja glad i nedovoljna ishrana ne mogu se nikada smatrati normalnima i nečim na što se valja naučiti kao da je to dio sustava“, napomenuo je Papa. No, u toj kulturi propadanja ne propada samo hrana, već i stoljetne vrijednosti. Propada i čovjek koji na svijet gleda samo u jednom pravcu - u ravnini svojih očiju ne osvrćući se na putove s desne ili lijeve strane.

Siromaštvo - izazov kršćanske ljubavi

Papa Franjo nazvao je glad i siromaštvo paradoksom modernog društva koje se,  unatoč svojoj umreženosti, suočava s onima koji umiru od gladi. Uistinu, posredstvom medija suočavamo se sa slikama izgladnjelih iz Afrike i Azije, suočavamo se s nama nezamislivim uvjetima života. Suočavamo i suosjećamo s tim slikama, ali se ne bavimo njima jer nisu dio naše svakodnevnice. Nisu dio naše svakodnevnice ili ne vidimo da je naša svakodnevnica puna različitih fizičkih i duhovnih siromaštava? Europska istraživanja ukazuju kako Hrvatskoj prijeti ozbiljan val siromaštva. Svaki peti Hrvat živi u siromaštvu. No, slike tog siromaštva kao da su miljama udaljene od nas, kao da smo odlučili ne osvrtati pogled lijevo i desno jer bi taj pogled pokazao puno više od fizičkog siromaštva našeg društva. On bi nam vjerojatno ukazao na naše duhovno siromaštvo u kojem smo zbog potrage za boljim, potpunijim životom zaboravili živjeti život kao kršćani. A, živjeti takav život znači darovati samog sebe svojim bližnjima. Kao kršćani pozvani smo voditi se riječima koje je nam je Krist uputio na gori: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! (Mt 5,3)“, pozvani smo na siromaštvo gledati kao na priliku da ljubimo jedni druge. Krist, naš Spasitelj, rodio se u štalici, kao najveći siromah, kako bi nam pokazao Očevu ljubav, kako bi nam bio što bliži. Njemu su se tada došla pokloniti tri mudraca, tri kralja s istoka s najvrjednijim darovima u rukama.  U odnosu na siromaštvo koje ipak ne stanuje tako daleko, trebali bismo se ponašati kao Gašpar, Melkior i Baltazar, trebali bismo mu pristupiti s najboljim darovima, a ne mrvicama koje odbacujemo. Siromaštvo u našim životima prisutno je kako bi testiralo bogatstvo naše duše. 

Biti siromašan, oskudijevati u osnovnim životnim potrebama u svijetu hiperkonzumerizma najveći je paradoks i breme, pa čak i sramota našeg vremena.  Glad i siromaštvo, najglasniji su poziv da testiramo svoju ljudskost, da darujemo sebe i svoju ljubav svojemu bratu i sestri po Kristu koji nisu imali istu sreću kao i mi. Imati, a ne dati, puno je gore nego ukrasti.