Naša budućnost ovisi o nama

Početkom 1960. godine poznata američka biologinja Rachel Carson napisala je revolucionarnu knjigu A Silent Spring (»Tiho proljeće«). Tema knjige je žestoka kritika upotrebe pesticida koji je prouzročio razne mutacije, a knjiga, osim što je zabilježila zavidnu prodaju, ujedno je »probudila« ekološku svijest. Ukratko rečeno, ekologija je rođena u 20. stoljeću, iako se ekološki problemi javljaju i mnogo ranije.

Nažalost, mnogi problemi današnjice su ljudskog podrijetla. Prijevoz, termoelektrane i izgaranje goriva »za razne svrhe« odgovorni su za više od 50% zagađenja zraka. Voda i tlo sadrži sve veće količine raznih teških metala i pesticida. Nuklearne elektrane proizvode velike količine radioaktivnog otpada čije odlaganje zahtijeva vrlo precizne standarde. Takvi problemi samo su mali broj primjera.

Djeluj tako da ne ugroziš život

 Tehnološki napredak koji nepovratno izaziva očaj i strah u čovjeku glavno je obilježje suvremenoga svijeta. Čovjek, razapet između napretka i očuvanja okoliša nalazi se u »preši« kojoj ne može »izmigoljiti«. »Homo faber«, kako je suvremenog čovjeka definirao njemačko-američki filozof i etičar Hans Jonas, okrenuo je svoju etičku perspektivu i pred sebe stavio zahtjeve tehnologije. U nemogućnosti da svlada moć tehnike koja ga je obuzela, čovjeka u razvoju više ne mogu zaustaviti hladni zakoni, ograničenja i zabrane. Potrebna je odgovornost za budućnost čovječanstva. »baš me briga za sutra« ili »baš me briga za druge«, »dovoljno mi je moje znanje i moć« - rečenice su koje su ugrađene u svijest čovjeka odgajanog nihilističkom etikom. Ako želimo održati život na zemlji, potrebno je promijeniti našu etičku perspektivu, kaže Jonas.

On je čovječanstvu uputio imperative odgovornosti. »Djeluj tako da ostvarenje tvojih radnja bude u skladu sa trajnošću izvornoga ljudskoga života na zemlji«, a negativno je to rekao ovako: »Djeluj tako da ostvarenje tvojih radnja ne budu uništavajuće za buduću mogućnost takvog života«. Odgovornost za budućnost i buduće generacije konkretno se može ostvariti ako se omogući postojanje za život prihvatljivog okoliša. Takvoj etici, koja gleda u budućnost, prvi zahtjev je briga za očuvanjem života čovječanstva, drugi zahtjev je »trebati činiti« ili djelovati tako da se taj život ne ugrozi. S jasnom porukom: »Naša biosfera ovisi o nama.«

Vrijeme je za suodgovornost

Svakodnevnim i novim otkrićima o uništenjima ekosustava raste i čovjekova svijest o potrebi njegove zaštite. Ona je prvo što je potrebno, no nije i dovoljna. Ekosustav je potrebno zaštititi, ili ga je potrebno početi štititi. Zasada se to odvija »puževim koracima«. Dokaz da je tako jesu otkrića o posljedicama čovjekova djelovanja, te katastrofične i apokaliptične prognoze. S porastom svijesti nameće se pitanje: Odakle početi rješavati problem odnosa čovjeka prema okolišu?

U svojoj poruci za Svjetski dan mira 1990. godine papa Ivan Pavao II. primijetio je kako je ekološka kriza zapravo moralna kriza povezana s dubokom moralnom krizom suvremenoga čovjeka. Zbog toga se nameće potreba za odgojem za »ekološku odgovornost«, i to prema sebi, prema drugima i prema okolišu. Papa je time detektirao uzroke i potaknuo na jedino rješenje. Odgoj za odgovornost u sebi mora sadržavati autentično obraćenje u načinu mišljenja i u ponašanju. Drugim riječima, u takvom odnosu s prirodom čovjek griješi te tako gubi vlastiti odnos prema Bogu i prema okolišu. Za njegovo ozdravljenje potrebno je (p)ostati odgovoran.

Odgovornost, iako jedna i sveobuhvatna, prepoznaje se u trima smjerovima: u odgovornosti za sebe, u odgovornosti za drugog čovjeka i u suodgovornosti za sve što nas okružuje. Odgovornost nas stavlja u odnos s drugim, ali pojedinačno, ona je »odgovornost pred nekim«, pred Bogom, pred čovječanstvom, poviješću, djecom, pred vlastitom savješću. Suodgovornost, pak, okreće pojedinca prema drugima, ali za zajedničku stvar. Ta zajednička stvar je životno okružje, nimalo apstraktan pojam koji u sebi označava vodu za piće, zrak koji se udiše, hranu koja se jede. I suodgovorni su svi: i »veliki« i »mali«.

Utjecaj filmova na zaštitu okoliša

Zaštita okoliša i očuvanje planeta Zemlje neiscrpna je tema mnogih redatelja dokumentarnih i igranih filmova. Njima žele potaknuti svijest ljudi o očuvanju okoliša. Dosadašnje svojatanje flore i faune, zraka i vode imalo je samo lokalne posljedice. Danas nam filmovi poručuju: sve ono što radimo u našim domovima utječe i na ekosustav s druge strane našeg planeta. Upozoravaju nas i na izumiranje nekih biljnih i životinjskih vrsta, koje nastaju kao posljedica uništavanja njihovih staništa: požarima, sječom šuma, lovom te eksploatacijom nafte. upozoravaju na svojatanje vode, nestašicu pitke vode koja se sve više zagađuje otpadnim kemikalijama iz tvornica, nekontrolirano trošenje vode u kućanstvima i na divlja odlagališta otpada.

U pozadini svih tih priča, kroz filmove kao što su »Neugodna istina«, filmovi National Geographica, »Dan poslije sutra«, »Planet«, »Nafta na ledu«, krije se poziv čovječanstvu, odnosno svakom pojedincu, da se trgne iz svoga potrošačkoga, izrabljivačkoga i uživateljskoga mentaliteta i okrene oko sebe i učini nešto za sebe, svoj okoliš, svoj planet, svoje potomke - prije nego što bude prekasno.