Malo vremena molim. Hvala!

„Vrijeme ide, kažeš? Ah, ne! Vrijeme ostaje, mi smo ti koji idu“, zapisao je Henry Austin Dobson u poznatoj poemi Paradoks vremena. Britanski pjesnik već početkom 20. stoljeća uočio je stalnu ljudsku čežnju za vremenom, ljudsku potrebu da trči za nečime, ljudsku potrebu da zaustavimo umjesto da kvalitetno iskoristimo dano nam vrijeme.  Kada bismo opisali naše vrijeme u nekoliko stihova, koje bismo mu epitete dodijelili? Turbulento? Brzo? Tragajuće? Podloženo promjenama? Nedostatno?  Vrijeme u kojem nam jednostavno nedostaje upravo ono samo, onih pet minuta viška da dovršimo sve što smo zamislili ili što su drugi zamislili umjesto nas. 

Imamo li vremena za Gospodina?

Ambicioznost, fleksibilnost (posebice kada jer riječ o vremenu), prihvaćanje svakojakih učestalih promjena, postali su sinonim našega doba. Svaka osoba u svom CV-u mora imati upisane te pojmove (i dobre komunikacijske vještine, naravno :o)). Želite li uspjeti u životu, morate loviti neke 'više' ciljeve jer manje od toga nije dovoljno dobro za vas, nije dovoljno dobro za društvo. I upravo taj imperativ za 24/7 ispunjenim životom, od homo sapiensa 21. stoljeća učinio je čovjeka koji stalno nekuda juri, teži na nečime... Uloviti tramvaj u pravo vrijeme, s predavanja ili posla u što kraćem roku otići do sljedećeg odredišta, usput popiti kavicu s prijateljem, pronaći vremena za neki hobi, čitanje knjige, odlazak u kino... Jednom riječju ispuniti svoj dan od trenutka buđenja do odlaska na počinak pritom uvijek imajući na umu naše fizičke, intelektualne i društvene potrebe.  No, uspijevamo li u toj jurnjavi pronaći vremena za naš duh, za molitvu? Anthony Bloom jednom je prilikom pokušao dati odgovor na to pitanje imamo li vremena za Gospodina riječima; „Tužimo se kako nam se Bog ne očituje u onih nekoliko minuta što smo ih za njega ostavili. Što je pak s ona dvadeset i tri i pol sata u kojima Bog kuca, a mi mu odgovaramo: Žao mi je, imam previše posla“ .

Pronaći vremena za nahraniti svoj duh

Da, što je s preostalih dvadeset i tri i pol sata pitanje je o kojemu mladi naše Nadbiskupije imaju prilike razmišljati tijekom ovogodišnjeg animatorskog ljeta. Tijekom sedmodnevnog boravka sudionici razmišljaju o tome kako u danu prepunom obveza pronaći vremena za iskreni razgovor s Gospodinom, odnosno za molitvu.  Mislim da neću pogriješiti ako u ime svih sudionika animatorskog ljeta kažem kako smo tijekom našeg boravka na Malom Lošinju uistinu imali prilike uvidjeti kako  uvijek možemo pronaći vremena za nahraniti svoj duh.  Imali smo priliku doživjeti da unatoč pomno isplaniranom danu možemo ispuniti sve svoje obveze i pronaći trenutak za sebe. Svatko od nas shvatio je kako smo kadri svakoga jutra prije odlaska u svoju rutinu staviti znak križa na svoje lice i uputiti rečenicu-dvije Gospodinu. Shvatili smo da je svatko od nas i tijekom najzaokupiranijeg dana može nahraniti svoj duh molitvom, meditacijom, promatranjem svoje duše na jednak način kao što promatramo odraz svoga lica u ogledalu. Za njegovanje tog odraza uvijek smo spremni odvojiti vremena; ponekad je riječ o sekundama, ponekad o minutama, ali nitko od nas nije prešao svoj kućni prag bez malog uljepšavanja svoje pojavnosti. Na jednak način možemo njegovati i ljepotu našeg duha, njegovati odnos sa Svevišnjem. Ima dana kada  Mu možemo posvetiti samo nekoliko trenutaka, trenutaka dovoljnih za reći „hvala“ ili „oprosti“ jer će doći dani kada ćemo imati prilike iskreno razgovarati s Njime bez cupkanja o pod za vrijeme mise, bez pogledavanja na sat  i jurenja ka drugoj obavezi. 

Istina je, ostavlja se dojam da vrijeme leti, ali svatko od nas kadar je smanjiti brzinu. Svatko od nas uz istinsku volju, želju i ljubav može pronaći vremena za razgovor s Isusom, razgovor s prijateljem koji nas uvijek gleda i kojega uvijek možemo pogledati. Dovoljno je sam reći samome sebi: „U ovome trenutku ne želim biti nigdje drugdje osim baš tu gdje jesam. Baš tu u ovome društvu“. I vrijeme neće odletjeti, neće niti stati već će biti u potpunosti iskorišteno jer je proizašlo iz naše nutrine.