Isus da, Crkva ne?

Vrijeme Uskrsa vrijeme je kada se osim ukazanja Uskrsloga pred nas donosi niz svjedočanstava apostola. Naročito u Djelima apostolskim vidimo odvažnost apostola da beskompromisno svjedoče o svojim susretima s Uskrslim. Ideali su nešto za što očito vrijedi davati svjedočanstvo, pa i po cijenu vlastitog života. Ali ne bilo kakvi ideali, nego konkretno jedan Ideal. Jedan Ideal koji nije tek neka ideja nego osoba.

Ako malo prođete zagrebačkom katedralom i navratite do groba bl. Alojzija uvijek ćete naći nekoga u molitvi i traženju zagovora našeg blaženika. Njegov duh i snaga i dalje su prisutni u našem narodu, i dalje mnoge privlače. I to je dobro jer u liku blaženog Alojzija Stepinca snažno su ujedinjeni veliki ideali. To je čvrsta i nepokolebljiva vjera s jedne strane, te ljubav prema svojoj domovini s druge strane. Međutim, mislim da postoji jedan jaki segment Alojzijeva života koji bismo trebali jače prepoznavati, jedan ideal koji bismo mogli naučiti od ovog svetačkog lika. Puno se puta ističe ta snažna rodoljubna crta njegova života koju je on jasno izrazio kada je rekao: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu – to je moje životno načelo. U ljubavi prema hrvatskom narodu neću se dati ni od koga natkriliti.“ I to je sigurno istina.

Ali koji je glavni razlog da je on podnio zatočeništvo i mučeništvo? Koji je to bio ideal? To je bila njegova vjera, odnosno vjernost Crkvi, i to ne bilo kojoj nego Katoličkoj. Mogao je on i dalje lijepo pričati o ljubavi prema svome narodu, samo da je pristao na zahtjev tadašnjih vlasti da Katoličku crkvu u Hrvatskoj odvoji od Rima i Vatikana. Ali baš je ovdje bio nepopustljiv pa i po cijenu mučeništva. Zato je jednom rekao: „Ja se nimalo ne brinem za mogućnost moga oslobođenja. Ja znam zašto trpim. Radi se o pravima Katoličke crkve. Ja sam za nju spreman svaki čas umrijeti...“ Potvrdu toga mogli smo puno puta čuti iz njegovih usta pa tako jednom kaže: „I mene su kao i Krista osudili 'u ime naroda', ali glavno da nisam osuđen u ime Presvetog Trojstva za izdaju Crkve.“ Evo mjesta Alojzijeva života koje u sadašnjem trenutku mora u našem narodu snažno isplivati.

Odnos s Bogom bez Crkve

Ima jedno geslo o kojemu se puno govori unutar Crkve, a koje jako dobro odražava stanje i svijest mnogih ljudi koji se deklariraju vjernicima. To geslo glasi: Krist da, Crkva ne. Pa čak i ako taj dio vjernika pripada Crkvi i formalno obavljaju obrede, na praktičnoj razini odnosa prema Crkvi njihova dijagnoza je: Krist da, Crkva ne. Koliko nas možda ima za oltarom ili u klupama koji tako mislimo i živimo? Onda dolazimo do pitanja: tko je utemeljio Crkvu? Čija je Crkva tvorevina? Ako je samo ljudska, bez ikakve grižnje savjesti možemo sve crkve zatvoriti, raspustiti te skupove ljudi i nikome ništa. Koliko puta možemo čuti od ljudi: Ne treba meni crkva. Što ću ja ići u crkvu, mogu se ja i sam moliti? Što će meni Crkva određivati? Ja imam svoj odnos s Bogom. Istina, ima odnos s bogom? Samo je pitanje tko je taj njegov bog? Naš se Bog daje ovdje na oltaru po rukama svećenika Katoličke crkve i to ne može biti isti Bog u kojega vjerujemo.

Crkva - mistično Tijelo Kristovo

Istina je ova: to nije bog neki idol, neki lažni bog ili je pak čovjek koji tako vjeruje sam sebi bog. Nema meni crkva što određivati... Tu je svatko slobodan činiti po svojoj volji što želi. Crkva kao Crkva ili je osnovana od Boga ili ne. Ako Crkva nije majka, nego zla maćeha, zašto biti sin ili kći te majke? Uzima li samo Crkva nešto i traži ili daje nešto neprocjenjivo? U Vjerovanju ispovijedamo da vjerujemo u jednu svetu Crkvu. Pričao sam jednom s prijateljem koji mi je rekao: „Kada dođe taj dio Vjerovanja, ja zašutim.“ Ali svetost Crkve ne mjeri se prema mojoj grešnosti ili svetosti. Ona je sveta jer se u njoj i po njoj, po njezinim spasonosnim sredstvima možemo čistiti od grijeha i postajati novi ljudi. Ako nam Crkva ne treba za spasenje, možemo naći različite druge učitelje i gurue. Ali pitanje je kakvo oni spasenje daju?

Crkva je poput Krista. Krist je, ako ga gledate izvana, običan čovjek kao i drugi ljudi. Hodao je, spavao, jeo, govorio. Izvana čovjek, ali po svome duhu, nutirini, on je Bog. Crkva je tako izvana naizgled obična institucija. Ali iznutra je mistično Tijelo Kristovo, više od obične institucije. Ako ne vjerujemo da je Crkva ustanovljena od samoga Boga, kako onda možemo biti sigurni da je išta u njoj istinito? Ali ako vjerujemo da je Crkva božanska ustanova, onda je istina ono što Crkva naučava po pitanjima vjere i moralnog nauka. Na nekom drugom području crkveno mišljenje ne mora biti točno, ali ako je Crkva od Boga onda je ona neprevarljiva u pitanjima vjere i morala. Drugi je problem što nekome ne sviđa što je tako. Ali ako se nekome nešto ne sviđa, to ne znači da nije istina.

Ima nekoliko najosjetljivijih pitanja koja danas bodu svijet u oči. I svijet ih ne priznaje. Npr. Crkva uči – živi čistoću prije braka. Ali meni se to ne sviđa, onda to ipak nije grijeh. Crkva nas uči da je grijeh ubiti. Ali meni se to ne sviđa. Onda nije grijeh. Dakle, opet nas Crkva obmanjuje. Čini se da postoji veliki postotak vjernika koji tako rezoniraju stvari. Ali ako je u tim stvarima Crkva u zabludi, tko nam onda garantira da je ostalo što nam se sviđa od crkvenog nauka istina? Crkva uči da nas Bog ljubi. To mi se sviđa. To je istina. Kako znaš da je istina ako je Crkva u onom drugom pitanju pogriješila?

Bolnica za grešnike, umjesto muzej za svece

Blaženi Alojzije Stepinac podnio je mučeništvo i umro za istinu da je Crkva od Boga. To ne znači da u njoj ne postoje ljudske slabosti, greške, propusti u postupanjima pojedinaca – bilo svećenika, bilo drugih vjernika. Vjerojatno mi sami snosimo dio odgovornosti što su se neki  odvratili od vjere i crkvenog života – i to smo uzrokovali našim pogrešnim životom. Ali i kao vjernici ne možemo biti savršeni. Kaže jedna misao: Crkva nije muzej za svece, nego bolnica za grešnike. Upravo u Crkvi primamo ta spasonosna sredstva od bolesti grijeha i po tim spasonosnim sredstvima koji se zovu sakramenti  - euharistija, sv. ispovijed – Crkva nas poput majke miluje.

Povjeruj brate, povjeruj sestro – da i danas dolazi živi Krist u liku kruha na oltar i da se tu daje za tebe, da bi ozdravio sve tvoje rane i boli. Povjeruj da ti oprašta grijehe upravo preko Crkve. Život i primjer našeg blaženog Alojzija Stepinca nam snažno govori o važnosti vjernosti Crkvi. Ako je svejedno kojoj Crkvi pripadamo, onda je bl. Alojzije bez veze trpio dugi niz godina radi vjernosti Crkvi i onda njegovo mučeništvo nema toliku vrijednost. Neka nam Gospodin razbistri pogled, da kroz tu mutnu maglu ljudskih pogrešaka u Crkvi prepoznajemo samoga Isusa, Crkvu kao Mistično Tijelo Kristovo.