Istina u svijetu koji se mijenja

Kada je Poncije Pilat, upravitelj rimske prefekture Judeje, u sudskom procesu upitao Isusa: «Što je istina?» (Iv 18,38), vjerojatno je očekivao neki jasan i jednostavan odgovor. Ali Isus nije odgovorio. Samo pitanje proizašlo je iz rasprave o tome je li Isus židovski kralj, optužba zbog koje je i doveden u carsku palaču. Isusov odgovor da njegovo Kraljevstvo nije od ovoga svijeta i da je došao na svijet da svjedoči za istinu, potaknuo je rimskog namjesnika na razmišljanje i postavljanje pitanja o istini. Što je to istina? I nakon dvije tisuće godina od ove scene koja je postala dio povijesti i sjećanja, dati neki odgovor koji ne bi bio samo djelomičan ili jednostran, vrlo je teško. Ali opet, kao kršćani smo pozvani na razmišljanje o tome što je istina za nas.

Istina u današnjem svijetu

Današnji svijet u kojem živimo u sebi je vrlo različit i dinamičan. Mnogo pojedinaca ili skupina vjeruje da upravo oni posjeduju istinu jer je istina ono što subjektivno i(li) objektivno odgovara njihovim načelima, načinu razmišljanja ili gledanja na stvarnost. Sve što ne odgovara tome, na neki način odstupa od istine i postaje neistina, laž ili obmana.

Postoji li toliko raznih istina koje su često i vrlo različite ili čak proturječne između sebe i može li svaka istina biti objektivna i zastupati prave vrijednosti i načela? Danas bi većina ljudi dala potvrdan odgovor na to pitanje jer je svijet spoj različitih naroda, kultura, i vjera te je i pluralizam dostignuće modernog svijeta u kojem se poštuje pravo svakog čovjeka, pravo na mišljenje i na slobodu u svojim granicama. Takav napredak u razmišljanju plod je civilizacijskog razvoja u posljednjim stoljećima, ponajviše razvoja razuma koji je čovjeku otvorio nove perspektive i mogućnosti u znanosti i novim tehnologijama. Ali često se iza takvog velikog napretka i ljudskog dostignuća može kriti i površnost, jer se čovjek previše pouzdaje u svoje mogućnosti i inteligenciju pa sve ono što nije shvatljivo razumu jednostavno nije zanimljivo i smješta se u prostor manjeg interesa ili ignoriranja. Tako je i s vjerom i Bogom.

Moderni čovjek se prema vlastitom mišljenju uspio osloboditi okova imaginarnog i nadnaravnog koji su prema njemu samo tek ostaci neke prošlosti i čovjekova pokušaja da objasni stvarnost oko sebe. To današnjem čovjeku kao da više nije potrebno jer se razumom i znanošću može dati puno više odgovora na pitanja stvarnosti oko sebe nego prije pa čovjek umjesto vjere u Boga, sve više gaji vjeru u sebe i svoje mogućnosti. Često se zbog takvog stava, u kojem čovjek stvara svoju istinu, gleda sasvim normalno i prihvaćaju pojave kojima na primjer poštivanje ljudskog života nije najbitnija vrijednost. Dovoljno se sjetiti pobačaja, eutanazije, rata i njegovih okolnosti itd. Iako su takvi stavovi i razmišljanja dio nekih većih i organiziranijih sustava i nauka, često puta i običan čovjek koji živi svoju svakodnevnicu postaje žrtva i nesvjesno poprima moderni mentalitet u kojem živi. Zbog površnosti i nemogućnosti da uđe dublje u sebe i upozna samu narav svog života, takav čovjek prihvaća bez kritičkih mehanizama parcijalne istine kao nešto što ga određuje i daje smisao njegovu životu. A prava istina?

Bog je Istina

Kao kršćani vjerujemo da je Bog na početku svega, Stvoritelj koji je iz čiste ljubavi stvorio čovjeka da i sam čovjek postane sudionikom, ili bolje dionikom života u Bogu. Današnjem čovjeku takvo nešto teško je razumljivo jer izlazi izvan okvira eventualnih empirijskih dokaza ili racionalnog rasuđivanja. Ali Bog je ujedno i jedan veliki misterij koji čovjek neće nikada moći dokučiti na ovome svijetu jer sam Bog je istina i od te Božje Istine ovisi i svaka naša istina koja se mora odražavati u onoj Božjoj. Možda zbog toga i Isus nije odgovorio Pilatu na pitanje: «Što je istina?» jer dati odgovor na to pitanje znači govoriti o samom Bogu pa Pilat, a vjerojatno niti mi danas ne bismo mogli u potpunosti razumijeti veliki Božji misterij koji je teško opisati riječima jer one ne mogu iscrpiti sve ono što Bog jest.

Može li se onda o Bogu govoriti ili znati nešto o Njemu? Bog se otkriva čovjeku tijekom cijele povijesti. Govorio je prvim ljudima (Post 1-3), Noi je navijestio potop zbog ljudskih grijeha (Post 6-9), Abrahamu se objavio kao Otac Izabranog naroda (Post 12-23), Mojsija je odabrao kao vođu naroda u teškim trenucima ropstva (Knjiga Izlaska) i preko proroka poput Izaije, Ezekijela, Jeremije i mnogih drugih govorio kako pronaći pravi put do Njega unatoč čovjekovoj nevjeri. Ali Bog se nije samo otkrivao ljudima kroz povijest jer je u punini vremena, kako nam kaže Sveto Pismo, poslao svoga Sina Isusa Krista koji je postavši čovjekom i na taj način otvorio vrata svoga Kraljevstva svima. Isus kao jedna od osobe u Bogu objavljuje veliki Božji misterij i dolazi na ovaj svijet da svjedoči za istinu koja je u Bogu.

Svaka ljudska istina, da bude autentična, treba slijediti onu Božju koju je Isus objavio. Kao kršćani smo pozvani slijediti Isusov primjer i na taj način svjedočiti za istinu, a to nije jednostavno u današnjem svijetu koji nudi više alternativa i mogućnosti, ne uvijek one najispravnije. Slijediti Isusa u svemu onome što je on činio: živjeti u svijetu i truditi se učiniti ga ljepšim onim zapovijedima ljubavi koje su poput komapasa i navode nas prema sjeveru cijeloga našega života, a to je Bog. Biti Kristovi učenici znači imati vjeru koja daje smisao ljudskom životu kao što kaže poslanica Hebrejima: «Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo» (Heb 11,1). Današnjem čovjeku to je stvarnost koju ne može tako lako dokučiti, ali vjera je upravo odvažnost ići izvan okvira racionalnog i dokazivog i upoznati Boga u istini. Zbog toga je i vjera hod prema Kristu, ali i Božji dar jer je dobivaju oni koji traže Boga iskrenog srca u traženju smisla svoga života.

Vjera otkriva Istinu

Svaki čovjek, a naročito kršćanin, pozvan je slijediti Boga u vjeri i mijenjati svoj život da postane što sličniji onom Isusovom. To je put osobnog otkrivanja i prijateljstva s Bogom, ali Krist je umro za sve ljude pa stoga niti vjera ne može biti samo individualna, već vjera zajednice. Kršćani tvore zajednicu onih koji vjeruju i slijede Krista svojim životima i u njemu prepoznaju Istinu. Poradi toga svaki pojedini kršćanin pozvan je truditi se u svom životu biti svjedokom Istine na kojoj se mora temeljiti i svaka druga ljudska istina.

Kao zajednica ispovijedamo vjeru i slavimo sakramente koji su izvori našeg duhovnog života. Slaveći sv. Misu ili euharistiju, činimo ono što je činio Isus na Posljednjoj večeri kada je blagovao sa svojim učenicima. I mi blagujemo poput njih sjećajući se Posljednje večere, ali naša euharistija nije samo sjećanje na večeru, nego je spomen na Isusovu žrtvu na križu i njegovo Uskrsnuće. Ne samo spomen na nešto što se dogodilo u tom povijesnom trenutku, nego stvarni spomen u kojem se Kristova žrtva posadašnjuje i nama postaje stvarna. Kristova žrtva se ne ponavlja jer je Isus umro za nas samo jednom, ali u svakoj euharistiji slavimo živi spomen i blagujući Njegovo sakramentalno Tijelo pod prilikom kruha i vina, postajemo dionici žrtve na križu i dionici života u Bogu.

Kroz takav hod vjere otkrivamo Istinu koja je u Bogu, a otkrivajući Istinu i naša ljudska stvarnost dobiva drugačiji smisao i sve ono što kao kršćani činimo u svijetu treba odgovarati Istini. Možda je Isusov odgovor Pilatu izostao jer znati što je prava istina može početi otkrivati samo onaj tko se odvaži na put ljubavi, slijedi Krista te traži odgovore na životna pitanja. Današnjem čovjeku koji se često zaustavlja samo na površnosti i ne traži dublji smisao svog života Isusov poziv: «Slijedi me!» (Iv 21,22) uvijek je otvoren i aktualan. Kršćani su uvijek iznova pozvani svjedočiti Istinu pa tako i u današnjem svijetu koji se mijenja. Samo na taj način Pilatovo pitanje može pronaći svoj odgovor: Bog je istina.