I mir u svijetu!

Nakon krvavih i bolnih tragova koja su stradanja u Drugom svjetskom ratu ostavila trajno urezanima na stranicama svjetske povijesti, činilo se kako je civilizacija odlučila reći odlučno NE ratovima i konačno DA miru u svijetu. Kada su svjetski lideri 26. lipnja 1945. godine u San Franciscu potpisali osnivačku Povelju organizacije Ujedinjenih naroda, djelovali su odlučni u svojoj namjeri da očuvanje mira i sigurnosti u svijetu postane conditio sine qua non napretka modernog društva. Šezdeset i osam godina kasnije, uz nevjerojatne civilizacijske napretke stvoreno je moderno, (op.a volimo vjerovati) napredno društvo – globalno selo koje, paradoksalno, ali istinito, još uvijek traži recept za očuvanje svjetskog mira. Prosječan čovjek u 68. godini života postaje izvor mudrosti i zrelosti, postaje osoba koja je naučila ne spoticati se o isti kamen. Prema svemu sudeći, svijetu je potrebno daleko više vremena da nauči iz svojih prijašnjih grešaka, da istinski preispita kako smo na putu ka njegovu očuvanju uspjeli izgubiti toliko traženi mir.

Ujedinjeni narodi čine jedan svijet? 

Aktualna zbivanja u Siriji ponovno su na svjetski 'dnevni red' stavila pitanje mira, pokazala su nam kako je svjetski mir (p)ostao najteži i najvažniji cilj naše civilizacije. Građanski rat i potencijalna međunarodna intervencija u Siriji, navode nas na preispitivanje onoga što mnogi smatraju temeljnim vrijednostima našega doba: demokracija, tolerancija, ljudska prava, mir u svijetu, pokazuje nam svojevrsnu krizu civilizacije te otvaraju staro-nova pitanja. Sam naziv krovne organizacije zadužene za očuvanje svjetskog mira i sigurnosti - Ujedinjeni narodi -  implicira kako smo svi bez obzira na naše različitosti svjetski građani, kako svi imamo zajedničke želje i ciljeve - raditi, napredovati i živjeti. Ukupno 193 naroda na svijetu, među kojima i sirijski narod, pristupivši UN-u obvezali su se čuvati mir i sigurnost kao najveću vrednotu, obvezalo se da će zajedničkim snagama stvoriti svijet za svakoga od nas. Gdje je zapelo? Iz kojeg razloga svoja međusobna nerazumijevanja i netoleranciju rješavamo na prastari i neučinkovit način - ratovanjem - kada smo toliko civilizacijski napredovali i naše oružje bi trebale biti zdravorazumske riječi? Kako je moguće da zemlja koja samu sebe naziva demokratskom (op.a. u Siriji se redovito održavaju izbori na kojima je i aktualni predsjednik Bašar al-Asad osvojio vlast i time nastavio 40 godina dugu obiteljsku vladavinu) stvara i upotrjebljuje oružje protiv vlastita naroda? 

Životom se opredjeljivati za i protiv mira

Sva ova retorička pitanja mogla bi iznjedriti niz odgovora, ponuditi niz znanstvenih analiza i na kraju ostati nedorečena. Sve dok na putu ka postizanju cilja nepomično budu stajale neutaživa žeđ na vlašću, ljudska ambicija za prividnom moći koja izlazi iz nje, želja da se igraju Boga oduzimajući mir i sigurnost i izazivajući strah koji paralizira svaki aspekt življenja jednoga naroda, mir u svijetu ostat će uvijek nekoliko koraka do ispunjenja. Kao kršćani pozvani smo u potrazi za izvorom svjetskoga mira voditi se stihovima Psalma 62: „Samo je u Bogu mir dušo moja“. Pozvani smo živjeti mir koji nam je Krist predao u nasljedstvo riječima: „Mir vam svoj dajem“ jer se svakim danom, našim načinom življenja s drugima opredjeljujemo u korist ili protiv mira. Stoga naša molitva postaje naše oružje, naš instrument kojim se opredjeljujemo za mir kao što smo 7. rujna molili za sirijski narod.

Rat - poraz čovječnosti

Papa Franjo se u pozivu na molitvu za Siriju 7. rujna uoči blagdana Rođenja BDM upitao što možemo učiniti za mir u svijetu te naglasio kao svakome od nas pripada zadaća da ponovno uspostavimo odnose suživota, pravednosti i ljubavi. “Neka lanac zauzimanja za mir ujedini sve muškarce i žene dobre volje! To je snažan i hitan poziv koji upućujem cijeloj Katoličkoj Crkvi, ali ga širim i na sve kršćane ostale konfesija, muškarce i žene svih religija, a također na onu braću i sestre koji je vjeruju: mir je dobro koje nadilazi svaku zapreku, jer je dobro cijeloga čovječanstva. Ponavljam glasno: nije kultura sukoba, kultura konflikta ona koja gradi suživot u narodima i među narodima, nego ova: kultura susreta, kultura dijaloga; to je jedini put za mir. To je krik mira! To je krik koji snažno govori: želimo svijet mira, želimo biti muškarci i žene mira, želimo da u ovom našem društvu, razderanom podjelama i sukobima, bukne mir; nikada više rata! Nikada više rata! Mir je previše dragocjen dar koji se mora promicati i štititi.“ - glasno je rekao papa istaknuvši kako je rat uvijek poraz čovječnosti. U tom porazu čovječnosti čovjek  misli na sebe i svoje vlastite probitke dopuštajući da ga zavedu idoli vlasti i otvara vrata nasilju upropaštavajući tada sve pred sobom. U tim ratnim razaranjima čovjek uništava puno više od same sadašnjosti, on uništava prošlost koju su zajednički gradili, uništava i budućnost koju tek trebaju izgraditi jer ostavlja labavi kamen temeljac novim generacijama.

„Nije dovoljno samo govoriti o miru - čovjek mora vjerovati u njega. I nije dovoljno samo vjerovati u njega - čovjek mora raditi za njega.“, riječi su koje u najmračnijim ratnim razaranjima ljudske povijesti izrekla Elenor Roosevelt, a koje su nam ostale kao domaća zadaća. Zadaća koju jedino možemo dovršiti ako na Lennonovski način konačno damo miru priliku. Koliko god isprazno, zvučila must-told rečenica na izboru za miss, na kraju nam uvijek ostane samo jedna želja – MIR U SVIJETU.