Dobro jutro

Svako jutro ispočetka. Reprogramiranje. Donošenje odluke, opredjeljenje, prihvaćanje slabosti, pokušaj zahvaljivanja. Ako je jučer to i „sjelo“ u glavi i u srcu, danas se toga više ne sjećam, isparilo mi je negdje s prvim snom.

Po jutru se dan poznaje. Prije nego započnem dan, odlučujem kako će danas izgledati moja svakodnevica, opterećena rutinom, a ipak svaka varljivo drugačija. Najgore od svega što uopće ne moram biti svjesna da donosim odluku. Svejedno odlučujem. Malo je nepravedno to. Da mi je netko to rekao prije nekoliko godina poštedjela bih se, možda, dana i dana kojima je jutarnje raspoloženje odredilo tijek. Ali vjerojatno ne bih povjerovala da je to zaista tako. Trebalo je proći tih tisuću godina da shvatim kako imam samo ovaj dan, ni jučer ni sutra, samo danas. No, ne tvrdim da to sada uistinu shvaćam.

Borba s tjeskobom svakog jutra. Svladavanje unutarnjeg neprijatelja. Pokušavam uhvatiti herojsku minutu i predajem se sa svakim pomicanjem alarma za još pet minuta. Ustajem nervozna jer sam nervozna, a zapravo bih trebala zijevnuti s osmijehom i pozdraviti sunce, po mogućnosti napraviti jutarnju tjelovježbu i zaliti sve to svježim sokom od naranče. Razmišljam o svemu tome dok još bunovna pospremam krevet pa se uspijem utješiti time da sam stvorila bar jednu dobru naviku. U glavi mi se još vrte flešovi posljednjeg sna i mozak ubacuje u petu. S obzirom na intenzitet snova čini mi se da taj nikad ne stoji u leru.

Hvala Ti

Dok još sjedim u krevetu s neodoljivom potrebom da se vratim u ležeći položaj, otkidam se od svoje želje i pokušavam Ti zahvaliti što si učinio čudo u mom životu. Pokušavam u svojoj nutrini iskopati opipljiv osjećaj ponizne zahvalnosti koja mijenja moj pogled na svijet, svakog dana ispočetka. Malo kad mi to uspije, ali ipak ne odustajem jer znam da su te riječi prokolale mojim žilama makar ta spoznaja došla do mozga tek kasnije, tijekom dana.

Hvala što me svakog dana iznova bacaš u onaj ponor iz kojeg si me izvukao i što ponavljaš proces izbavljenja. Hvala Ti što znaš, tisuću puta bolje od mene, da bih se, da je drugačije, samo tako navezala na dobro raspoloženje i zaboravila na ono bitno. Ti znaš da moje ambicije mogu narasti samo ako me gurneš ispod ruba egzistencije gdje moram vapiti da bih preživjela. Istina, ne razumijem, toliko mnogo toga ne razumijem, s toliko se proturječja moram nositi svaki dan da bi mi mozak mogao pregorjeti za koji čas. Ali, kako bih živjela bez toga? Spokojno i uravnoteženo s prividom sigurnosti. Ti ne želiš to za mene i moje biće čezne za tim da me ne pustiš na miru, jer taj mir uvijek ostaje nemir sve dok se ne smiri u Tebi.