Dan sjećanja na žrtve holokausta

Drugi svjetski rat čovječanstvu je u nasljeđe ostavio nikada do kraja zacijeljenu ranu strašne mržnje čovjeka nad čovjekom. Ranu koja bi nam trebala služiti kao trajni podsjetnik da smo kao stanovnici ovog svijeta pozvani iznova graditi njegove temelje ljubeći, a ne mrzeći jedni druge. Graditi novi, na ljubavi utemeljen svijet možemo samo učeći na pogreškama naših predaka, promatrajući s velikom tugom njihova zlodjela pri tom ne dopuštajući da bilo tko svojim osjećajem superiornosti poželi širiti mržnju u naše ime. Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, koji se obilježava 27. siječnja, jedan je od takvih podsjetnika. 

Holokaust – sram i strah novih generacija 

Dan sjećanja na žrtve holokausta diljem svijeta obilježava se na dan kada su pripadnici Crvene armije oslobodili više od 7500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Oświęcimu u Poljskoj. Utemeljen je odlukom Generalne skupštine Ujedinjenih naroda 2005 godine. „Tragedija nastala kao posljedica holokausta se ne može izbrisati. Mora biti zapamćena sa sramom i strahom dokle god ljudsko sjećanje bude postojalo. Samo ako se sjećamo, onda možemo odati prikladnu počast žrtvama. Milijuni nedužnih Židova i pripadnika drugih manjina ubijani su na nezamislivo barbarske načine. Nikada ne smijemo zaboraviti te muškarce, žene i djecu, niti njihovu agoniju" - tim je riječima ondašnji glavni tajnik UN-a Kofi Annan započeo obilježavanje prvoga Dana sjećanja 27. siječnja 2006. godine. 

Ljubav stvara, a ne uništava 

Tragedija, barbarstvo i višegodišnja agonija koju su svakodnevno proživljavali milijuni Židova i drugih 'inferiornih' naroda, u svima nama, smatra Annan, trebalo bi izazivati strah i sram. Zastajući nad njegovim promišljanjem danas, na dan kada se prisjećamo minulih života, ne mogu, a ne osjećati sram zbog mržnje koja je pokretala ljude koji su sami sebi dali pravo biti iznad drugih. Ljudi koji su se odlučili igrati Boga. Ne mogu, a ne pokušati zapitati se što je toliko tužno bilo u tim ljudima da su bez treptaja oka nanosili bol svom bližnjem. Pokušavajući sama sebi dati odgovor na to pitanje dolazim do spoznaje da kao kršćanin ne mogu razumjeti takav osjećaj superiornosti nacističkih vođa nad inferiornim narodima. Ne mogu jer smo nedavno proslavili rođendan malenog djeteta koje se rodilo u jednoj takvoj inferiornoj, židovskoj obitelji. Ne mogu jer mi je to djetešce rođeno u betlehemskoj štalici svojim životom pokazalo neiscrpnu ljubav koju takve osobe nisu upoznale. Ljubav koju nam je jedino superiorno biće – naš Otac nebeski darovao poslavši svoga Sina jedinorođenca među nas kako bi nam darovao ono što su nacisti bezosjećajno oduzimali - život. Ta ljubav, utjelovljena u Kristovu životu, ostavljena nam je u nasljeđe da bismo stvarali, a ne uništavali jer kako kaže sv. Maksimilijan Kolbe, koji je i sam okončao svoj ovozemaljski put u strahotama holokausta, ona jedina stvara. 

Počast žrtvama holokausta – počast vjeri

Spominjući se mnogobrojnih žrtava ne dopuštajući da padnu u potpuni zaborav, ne dopuštamo ili barem ne bismo smjeli dopustiti da se takvi zločini ponove. Holokaust kao sustavna, od države odobrena mržnja, imala je za cilj uništiti Židove koji su se od njih razlikovali jedino svojom vjerom. Iz tog razloga, kao vjernik čija se vjerovanja nerijetko nađu na udaru modernih promišljanja, kao osoba koja vjeruje da postoji samo jedna superiorna osoba – Bog, odajući počast žrtvama holokausta odajem počast svojim vjerovanjima u koje nitko ne bi trebao dirati niti me zbog toga smatrati građaninom drugog reda kada svojom vjerom i nasljedovanjem Kristova nauka samo dodatno obogaćujem društvo u kojem živim.  

„Najbolji lijek za sve one koji se plaše, usamljeni su ili nesretni je da izađu van, negdje gdje mogu biti sami s nebom, prirodom i Bogom jer jedino onda čovjek osjeća da je sve kako treba biti i da Bog želi vidjeti ljude sretnima, uslijed jednostavne ljepote prirode“, zapisala je Anne Frank u dnevniku koji nam je ostavila u nasljeđe. Dnevniku koji nam poručuje da ne zaboravimo prošlost, već da živeći u sadašnjosti s pogledom uprtim u budućnost učimo iz nje, uzdajući se u Gospodina.