Brak vrhunske kvalitete

Mnogo toga smo posljednjih dana, tjedana i mjeseci čuli o predstojećem referendumu o braku. Jedna strana je pokušavala mirnim tonovima pojasniti svoje argumente, dok je druga strana nastojala od žestokih tonova i uvreda stvoriti argument. No, mene su učili da povišen ton, sam po sebi, nije nikakav argument, već izraz nemoći. Zaista, tko god ima barem malo intelektualne i ljudske iskrenosti, priznat će da je PROTIVna strana intelektualno i ljudski pretjerala. Tolika količina mržnje, uvreda i podcjenjivanja neistomišljenika zakrčila je svaki pristup dijalogu jer dijalog pretpostavlja barem ono temeljno poštivanje sugovornika kojega s jedne strane, u ovoj priči, nije bilo. Sve su to još „zasolili“ pristrani, nepravedni i krajnje neprofesionalni mediji, pisani i ini, koji su već odavno prešli sve granice morala i dobrog ukusa i iz kojih svakodnevno pršti nemoć moćnika, nemoć onih koji ne vide sebe kao od naroda izabrane, već kao od povijesti „odabrane“ u soteriološkom smislu, kao i onih koji sebe smatraju prosvjetljenima i naprednima jer je, po njima, veliki civilizacijski iskorak tvrditi da je anus spolni organ. Bahatizam, tako bih ja nazvao cijeli ovaj agresivni pokret „naprednih“. Željka Markić najnovija je žrtva bahatizma. Šikaniranje kojemu je izložena u svim hrvatskim medijima, izvrtanje riječi i kopanje po životu ne bi li joj se našla koja mrlja, govori o snazi argumenata PROTIVne strane. To što Željka ima kuću na Šipanu čini je produženom rukom biskupa, a to što gotovo svi veći mediji vode kampanju PROTIV referenduma, ne čini ih produženom rukom vlade koja otvoreno maše zastavom u duginim bojama za manjinu koja to nije, za prava koja to nisu i za brak koji to nije.

Demokracija naših predaka

Ljudi koji nastoje misliti svojom glavom znaju da je važnije ono o čemu mediji šute od onoga o čemu govore. Dodao bih da je, na isti način, važnije koje knjige i autore ne možemo pronaći na policama različitih knjižara, od onih koje možemo pronaći. Jedan od autora kojega ćete vrlo rijetko naći na policama knjižara je i britanski genijalac G. K. Chesterton. On je, u jednom od svojih najznačajnijih djela, napisao više-manje ovo: tradicija nije ništa drugo nego proširena demokracija. Tradicija je demokracija proširena na sve one ljude koji su živjeli prije nas. To je demokracija naših predaka, demokracija umrlih. Ukoliko smatramo da nema razloga svakom 'običnom' čovjeku oduzeti pravo glasa u važnim društveno-političkim odlukama samo zato što nije obrazovan ili imućan, onda nema razloga to pravo oduzeti našim djedovima samo zato što su pokojni. Povijest nas nečemu uči, iskustvo naših predaka vrijedi barem biti saslušano, njihove priče i bajke nam nešto govore, tradicija nas nečemu uči. Biti za demokraciju, a odbacivati tradiciju je stoga besmislica, a upravo je to ono što rade agresivni hrvatski bahatisti. Oni smatraju da mudrošću i pameću nadilaze sve prethodne generacije. Oni svoje očeve i djedove proglašavaju glupima zato jer su u velikoj mjeri bili neobrazovani. Oni smatraju da svijet počinje s njima: vrli, novi, napredni svijet, zbog čega treba kategorički odbaciti kao zastarjelo i nazadno sve ono prije. No, počinje li svijet zaista s nama, tj. njima? Jesu li naši djedovi zaista bili glupi? Zašto bahatisti tako grčevito pljuju po tradiciji? Zato što su oni racionalniji od prethodnih generacija? Meni se čini da antitradicionalizam nema nikakvo utemeljenje u racionalnoj argumentaciji. On, koji se bori protiv svake vjere i religije, i sam više nalikuje na vjeru koja je iracionalnija od bilo koje postojeće vjere. Jer antitradicionalizam, kao ogranak bahatizma, vjeruje da je sve što je novo nužno i dobro, samo zato što je novo.

Etiketa s dugom tradicijom

Ako je to tako, zašto se onda u svakodnevnom životu uvijek pozivamo na tradiciju kada hoćemo pokazati da je nešto kvalitetno i dobro? Vino, pivo, sir ili bilo koji proizvod koji s ponosom na etiketi ističe svoju „dugu tradiciju“, čime želi pokazati, zapravo, svoju kvalitetu koju ljudi znaju prepoznati i nanjušiti. Kriteriji kvalitete nisu proizvoljni. Zna se što je dobro vino, zna se što je dobar sir ili dobro pivo. Zna se po točno određenim i jasnim kriterijima. Ima li nam tradicija što reći o braku? Naravno da ima. Brak između žene i muškarca ima jako dugu tradiciju. Kvalitetu braka prepoznala su različita društva, narodi i države te su ga stoga i štitili svojim nepisanim i pisanim zakonima. Štitili su tu ustanovu i to ime. Na taj način nisu dopustili da neki nekvalitetan „proizvod“ ukrade ime „proizvodu“ koji je kvalitetan. Jer, kako bi to bilo da kažemo za svaki sir da je paški? Nije svaki sir paški! Ne mogu sirevi različite kvalitete imati jednake nazive jer to nisu jednaki sirevi, nisu ni jednake kvalitete. Tako i zajednica između dva muškarca ili dvije žene ne može biti brak. To nisu zajednice istih svojstava ni iste kvalitete. Zar nam je (duga) tradicija u svemu važna, osim, čini se, kad govorimo o braku? Na jednoj debati, gay aktivist mi je rekao da postoji neko pleme u Indoneziji (ili Novoj Gvineji, svejedno...) u kojem postoji pet rodova i u kojem su homoseksualne zajednice normalna pojava. I to bi trebao biti argument protiv braka između žene i muškarca? Ako na tradiciju gledamo kao na demokraciju proširenu na naše pretke, onda jedno pleme ne može ugroziti brak, čiju su kvalitetu prepoznala različita plemena, različiti narodi i kulture. U tom smislu nisu beznačajne ni tradicionalne narodne priče i bajke koje baštinimo od naših starih. Mi možemo u narodnim pričama i bajkama pronaći svašta, ali je zanimljivo da, koliko ja znam, bajke uvijek govore o princezi i princu ili o kraljevni i kraljeviću, a nikad o dva zaljubljena princa ili dvije zaljubljene kraljevne. Chesterton tvrdi da je legende obično pisala većina ljudi u selu, koji su zdravog razuma, a knjigu obično jedan čovjek u selu koji je lud. Meni se čini da i danas par „ludih“ znanstvenika i mali broj ljudi želi zanemariti i podcijeniti razum, ne samo većine hrvatskog naroda, nego i većine čovječanstva - živućeg i umrlog, koji jasno pokazuje da je na ovom referendumu ZA.

Borba između dobra i zla

Pljuvati po tradiciji znači zapravo pljuvati po dobrom siru, po dobrom vinu ili dobrom pivu. Pljuvati po tradiciji znači zapravo pljuvati po bajkama i mudrim narodnim pričama. Pljuvati po tradiciji znači općenito pljuvati po našim pretcima, očevima i djedovima, po njihovoj pameti i njihovim dostignućima. Pljuvati po tradiciji znači npr. pljuvati po Ljubi Stipišiću Delmati i njegovom djelu „Anima Delmatica“ u kojem nam prenosi mudrost naših starih. Pljuvati po tradiciji znači pljuvati po braku između žene i muškarca. Ovaj tekst započeo sam govoreći o tome kako jedna strana pokazuje nepoštivanje druge, što spriječava svaku mogućnost dijaloga. Ta ista strana, ukorijenjena u bahatizam, ne samo da ne poštuje neistomišljenike, već ne poštuje ni svoje djedove, ni svoju prošlost. Tko toj strani onda uopće daje moralni kredibilitet da govori o tome što bi brak trebao biti? U narodnim pričama uvijek je prisutna borba između dobra i zla, heroji se redovito bore protiv nekakvog zmaja ili zvijeri. Upravo zato svi mi i danas volimo te priče. Upravo zato volimo „Gospodara prstenova“ ili „Kronike iz Narnije“. Osjećamo da je život upravo to – borba između dobra i zla. Tko je u ovoj priči o braku zmaj ili zvijer, procijenite sami. A ja ću se do 1. prosinca čitajući narodne priče i uživajući u paškom siru, pripremati za referendum na kojem ću s ponosom zaokružiti ZA, štiteći tako jedinstvenu kvalitetu braka između žene i muškarca, braka s dugom tradicijom, braka vrhunske kvalitete.