Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije

Bulom Ineffabilis papa Pio IX. definirao je 1854. godine dogmu Bezgrešnog začeća riječima: „Izjavljujemo, objavljujemo i utvrđujemo da je nauk koji drži da je Blažena Djevica Marija u prvom času svoga začeća bila osobitom Božjom milošću i povlasticom, zbog predviđanja zasluga Krista Isusa Spasitelja ljudskog roda, od svake ljage istočnog grijeha sačuvana netaknuta, od Boga objavljen i da ga stoga svi vjernici moraju trajno i čvrsto vjerovati.“

Tom je bulom dovršena tisućljetna rasprava oko teme začeća Blažene Djevice Marije. Ta tema, koja sadrži elemente nevjerojatne milosti i povlastice, intrigira teologe i intelektualne krugove naše postmoderne. Ne bih želio previše komplicirati oko ove „iracionalne“ teme. To iracionalne, naravno, moramo uzeti u obzir samih zakona prirode, razuma i mišljenja. Naravno da je sama činjenica Utjelovljenja prirodna sablazan jer je Bog u očima ljudi uvijek bio negdje gore u oblacima, a ne tu, pokraj njih, dodirljiv, čujan i naposljetku smrtan. Bog je toliko srušio zakone naših očiju i ušiju, da je naposljetku sam Bog visio na križu.

Božanska povlastica

Naravno da nije moguće u potpunosti uroniti u otajstvo ove teme unutar malo redaka ovoga teksta. Zanimljivo je vidjeti da tijekom raspre unutar konteksta Crkve 19. stoljeća, koja visokim i uzvišenim riječima pokušava definirati tu Božansku povlasticu kojom je Djevica Marija bila obuhvaćena, priprosta, mlada Bernardica, viče iz špilje Ukazanja, potaknuta „Gospođom“ iste riječi: Ja sam Bezgrešno Začeće! To je samo jedan element neizmjerne Božje Providnosti koja vodi Crkvu kroz iskušenja i trnovit put istine što jest Otajstvo Isusa i Marije.

Marija je u trenutku začeća sačuvana od ljage istočnoga grijeha, netaknuta osobitom Božjom milošću i povlasticom. Ova izuzetna povlastica nije nikome drugom dana, a dana je Mariji iz Nazareta (dakle povijesnoj, konkretnoj osobi) zbog predviđanja zasluga Isusa Krista Spasitelja. Zbog predviđanja zasluga Isusa Krista Marija nikada nije niti bila podvrgnuta istočnome grijehu, te je bila savršeno očuvana i otkupljena na savršeniji način. Krist je i nju otkupio. Ona sama po svojoj milosti nije bila autootkupljena, već je i nju Krist morao otkupiti u smislu otkupljenja cijeloga ljudskog roda, prošlog, sadašnjeg i budućega. 

Milost u očima Božjim

Marija je u očima Božjim našla milost, tj. nju je samu Milost pronašla, odabrala. Ta milost je određeno moralno svojstvo koja pripada Mariji kao konkretnoj osobi. To je nadnaravno svojstvo koje je zasnovano u osobi sa u vidu Kristova otkupljenja. U Mariji postoji punina milosti, jer Luka namjerno koristi glagol charitoo koji nameće značenje obilja i punine. Za Utjelovljenje potreban je bio što bolji si savršeniji medij. Toma Akvinski kaže da Marija nije bila izuzeta grijeha začeća, već je naknadno očišćena u trenutku animacije, u trenutku ulijevanja duše u tijelo.

Teolozi 13. stoljeća nisu imali misao o prethodnom otkupljenju, jer se otkupljenje shvaćalo kao očišćenje koju je pretpostavljala ranjenost grijehom. Marijino majčinstvo odraz je očinstva Očeva. Marija se nikada nije udaljila od Duha i cijelo je vrijeme bila pod zaštitom Milosti. Njezino začeće, majčinstvo, život i djelovanje moramo gledati u kontekstu otkupiteljske djelatnosti Isusa Krista. Ta suradnja Krista i Marije pretpostavlja potpunu čistoću Marije. Svojim majčinstvom ona djeluje u spasenju ljudskoga roda. U njezinom liku vidimo i sliku Crkve kao mjesta susreta Krista i čovjeka. Ako je Krist novi Adam, onda je Marija nova Eva. Nova majka novoga čovječanstva dotaknutog milošću spasiteljskog djelovanja Isusa Krista.

Sloboda

Naravno da tu možemo (čak i moramo) staviti pitanje slobode u kontekst. Zar je Bog, odabravši Mariju kao izuzetak čovječanstva i uzor vjere, nju „prisilio“, čak joj možda nije dao mogućnost odabira uloge u cijeloj namjeri otkupljenja u osobi Isusa Krista? Je li Bog onemogućio nju u slobodnoj volji i djelovanju? Odmah moram spomenuti ljudski vid slobode koji je nasuprot Božjoj viziji i ideji slobode samo šapat i sjena istine. Bog je nju, istina pripremao, ali ona nije morala to prihvatiti. Usudit ću se čak reći da je Bog vjerovao u njezinu odluku kao posebnosti ljudskoga roda. Bog je vjerovao da će ona odgovoriti na Božji poziv. Ona je uzor osobe koja se u potpunosti ostvaruje u otajstvu Božjeg nauma punog ljubavi. Bog neće ići protiv naše volje, volje kojoj je On sam stvorio svijet i čovjeka, već će se „podložiti“ našoj volji iz ljubavi. To naravno da ne znači da ćemo, pogriješivši u odluci, biti nužno tužni ili odbačeni, već da ćemo opet morati naći Božji naum u našoj odluci. Ta osobina Boga (ispravnost puta) nije toliko isključiva koliko je isključiva u ljudskoj svijesti.

Moramo pripaziti na problem deifikacije Marije. Možemo upasti u zamku isključivosti prema Bogu u smislu utjecanja Mariji. Ona je uzor, najvjerniji sljedbenik Krista kao Otkupitelja, duhovna majka nama i pomoćnica u nevolji. Hrvatski je narod svjedok njezine zagovarateljske pomoći tijekom krvave i trnovite povijesti i ne smijemo to zaboraviti.