Alojzije Stepinac - svjetlo svoga vremena

Blaženi Alojzije Stepinac rođen je 8. svibnja 1898. godine u selu Brezariću u župi Krašić, kao peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji. Odgoj i povezanost s Bogom već u ranoj mladosti zasigurno su mu pomogli u prepoznavanju svog poziva, kao i hrabrog pomaganja potlačanim ljudima u burnim vremenima koja su bila ispred njega.

Polako, ali sigurno ostvarenje poziva

Pučku školu završio je u Krašiću, a školovanje je nastavio u Gornjogradskoj klasičnoj gimnaziji, tijekom pohađanja koje je prvi put osjetio duhovni poziv i prijavio se kao kandidat za svećenstvo. Maturirao je u skraćenom roku već 1916. godine, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. U bitci na rijeci Piavi, u svibnju 1918. godine, pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se kao solunski dobrovoljac uspio osloboditi, nakon čega je demobiliziran. Sljedeće godine u jesen, upisuje Agronomski fakultet sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo ga napušta. Neko vrijeme je razmišljao i o ženidbi, ali se 1924. godine definitivno odlučuje za svećenički poziv. Nakon te odluke nadbiskup Antun Bauer šalje ga na studij u Rim, na Papinsko sveučilište Gregorianu. Zaređen je za svećenika 26. listopada 1930. godine u Rimu.

Intenzivno bavljenje karitativnim radom

Njegovo uspinjanje po crkvenoj hijerarhiji počinje nedugo nakon završetka studija, kada postaje ceremonijar nadbiskupskog dvora. Iako on sam nije bio pretjerano oduševljen novom službom jer je bio uvjeren da za to postoje bolji i učeniji ljudi od njega, prihvatio ju je, ali se uz nju intenzivno bavio i karitativnim radom. Već tada možemo uočiti njegovu socijalnu osjetljivost koja će do svog vrhunca doći za vrijeme Nezavisne države Hrvatske (NDH). Dana 28. prosinca 1931. godine na njegov prijedlog nadbiskup Antun Bauer osniva Caritas Zagrebačke nadbiskupije, koji će u ratnim godinama koje dolaze odigrati važnu ulogu u djelovanju samog Stepinca.

Papa Pio XI. ga 28. svibnja 1934. godine imenuje nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva nadbiskupa Antuna Bauera. Njegovo biskupsko geslo je: In te Domine, speravi! (U tebe se, Gospodine, uzdam!).

Domoljub kojem je na prvom mjestu pastirski poziv

Nakon njemačke okupacije Jugoslavije i uspostave NDH, koja je bila priklonjena silama osovine, nadbiskup Stepinac se nije vezao ni uz jedan politički program, a upravo će ga komunisti nekoliko godina kasnije osuditi za favoriziranje i suradnju s vrhom NDH. Nadbiskup Stepinac oduvijek je bio domoljub, ali ipak mu je na prvom mjestu bio pastirski poziv. Ako pogledamo njegove propovijedi i riječi topline koje je svakodnevno upućivao svojim građanima, vidimo njegove jasno izražena stajališta o gorućim pitanjima koja su se postavljala tijekom II. svjetskog rata.

„Postoji samo jedna rasa, Božja rasa“

Nije priznavao podjele na rase, na više i niže ljude, za njega je postojala „samo jedna rasa - Božja rasa“. Odmah po donošenju rasnih zakona, u travnju 1941. godine, nadbiskup Alojzije Stepinac suprotstavlja se toltalitarističkom režimu vlasti i strogo i javno osuđuje politiku NDH, marionetu tada još moćnog Trećeg Reicha. Slijedeći Božju riječ nadbiskup Stepinac je pomogao i spasio mnoge živote Židova, Roma, Poljaka te Srba, ali i hrvatskih komunista, svih onih koji su u ustaškom režimu bili „neprihvatljivi“.

Riječi hrabrosti i nade s propovjedaonice

Kao pastir Katoličke crkve u Hrvatskoj, nadbiskup se intenzivno zalagao za očuvanje dostojanstva svakog čovjeka, od najmanjeg djeteta do najstarijeg starca, koji ne bi trebali, bolje rečeno, ne smiju trpiti nasilje od drugog čovjeka. U to vrijeme, kada su građani NDH osjetili moralni poziv pomagati potlačenim sugrađanima, bez obzira tko su bile žrtve, a tko njihovi spasioci, nadbiskup Alojzije Stepinac dijelio je svojim propovijedima nadu i hrabrost svima koji su ih potražili u zagrebačkoj katedrali te grmio s propovjedaonice osuđujući čine nove vlasti. 

Uhićen jer nije htio odvajanje od Vatikana

Nakon II. svjetskog rata vlast preuzima Komunistička partija, zajedno s boljševičkom ideologijom. Nadbiskup Alojzije Stepinac već je 17. svibnja 1945., bio uhićen radi svog neslaganja s novom totalitarističkom politikom i idejom stvaranja „narodne Crkve“, odvojene od Vatikana i Svetog Oca. Već je tada bilo jasno da će komunisti, kroz sve godine svoje vlasti, voditi žetoku borbu protiv katoličkog jedinstva, usmjerenu ne samo protiv klera nego i protiv samih vjernika.

Optužen za izdaju

Žestoka medijska kampanja okomila se na nadbiskupa Alozija Stepinca, a trajat će dugo nakon njegovog montiranog procesa i osude. Nekoliko puta nova vlast pokušat će prisilno, pod svaku cijenu maknuti nadbiskupa Stepinca, državnog neprijatelja broj jedan, s njegovog pastolarnog mjesta. Kako im to nije uspjelo, Federativna Narodna Republika Jugoslavija uhitila je Stepinca 30. rujna 1946.godine. Dr. Ivo Politeo bio je odvjetnik po službenoj dužnosti nadbiskupu pred Posebnim vijećem Vrhovnog suda na suđenju 8. listopada iste godine u Zagrebu. Nadbiskupu Stepincu sudilo se po šest točaka optužnice, između kojih je bila i ona za izdaju i pomoć ustašama u vrijeme rata.

Kardinal koji nikad nije odjenuo odoru

Dana 11. listopada proglašen je kriv po svim točkama optužnice i osuđen na 16 godina zatvora i teškog rada. Iz lepoglavskog zatvora u kućni pritvor premješten je 5. prosinca 1951. godine. Dana 12. siječnja 1953. godine, papa Pio XII., proglašava ga kardinalom. Zbog zatočeništva nadbiskup nije tražio dopuštenje od komunističkih vlasti da ga se pusti u Rim po kardinalski grimiz, a ni na konklavu nakon smrti pape Pia XII., zato što je znao da se neće moći vratiti natrag u domovinu.

Prekinuti diplomatski odnosi sa Svetom Stolicom

Njegovo proglašenje kardinalom toliko je naljutilo Josipa Broza Tita da je komunistička Jugoslavija prekinula sve diplomatske odnose sa Svetom Stolicom.  U proljeće 1953. godine, kobno je obolio od tromboza nogu i bronhijalnog katara, te je preminuo u Krašiću 10. veljače 1960. godine, moleći se za svoje progonitelje.
Dana 3. listopada 1998. godine, točno pedeset i dvije godine nakon njegovog čuvenog govora na suđenju, papa Ivan Pavao II., veliki prijatelj hrvatskog naroda, u Mariji Bistrici proglasio ga je blaženim. 

Veličina u ogromnoj hrabrosti

Alojzije Stepinac zaista je jedna posebna osoba toga vremena. Upoznavajući se s kontekstom doba u kojem je živio i djelovao s punim pravom možemo reći da je bio svjetlo ljubavi i istine, neustrašivi Božji ratnik u borbi za  dostojanstvo čovjeka, bilo koje boje, denominacije ili političke orijentacije on bio. Njegova veličina je u ogromnoj hrabrosti, te volji i snazi u suprotstavljanju krivim političkim uvjerenjima.

Uvijek oslonjen na Evanđelje

U jednim od najtežih trenutaka hrvatske povijesti, kada su politička previranja bila toliko burna i jaka, kada su kočila hrvatsko društvo i kulturu u daljnjem razvijanju, kada je hrvatski čovjek trunuo u dubini duše, on je bio moralna vertikala, stup društva oslonjen na Kristovo evanđelje.

Kardinal Stepinac, hrvatski blaženik, bio je jedan od najvećih boraca za život svih ljudi koji su nepravedno progonjeni, često riskirajući i vlastiti život. Nikad nije ostavio svoju domovinu i ljude u njoj. Pravo je pitanje hoće li hrvatski narod ikada shvatiti kolika je kardinalova važnost u prenošenju poruke istine, mira i pravde u presudnim trenucima hrvatske, ali i svjetske povijesti.